Ungrateful (PAUZIRANA)

Chapter 9.

Hladnokrvni pogled preletio je s još jednog mrtvog tijela na Barbaru i dečka pored nje. Guste obrve spojile su se i ostavile bore iznad nosa. "Barbara. Znaš da nije, kad igra počne, neće tako skoro završiti."

"Naravno. Samo, daj, još niste naučili da kad idete mučiti, mučite do kraja. Neka pate, neka boli."-djevojka istisne ostatak vode iz kose crne kao noć. "Nema boli, nema igre."

Jawaadov smijeh mogao je slutiti i na dobro i na loše. Shvaćao je da ga njeno znanje može i podignuti i spustiti, iliti uništiti. Može mu skinuti krunu s glave, ali isto tako može i on njoj. Jedan drugome su bili prijetnja, jedan drugoga su mogli smrskati i smlaviti.

Luke ukosi osmijeh i povuče donju usnu među zube. "Vidim, sjećaš se kako to radimo."

"Upijam kao spužva."-bilo je od koristi što se sjećala svake sitnice. Bilo to jučer, prošli mjesec ili prošle godine, nije zaboravljala. Mogla je opisati što si nosio taj i taj dan, kakvo je bilo vrijeme, što si rekao. Mnogima je to smetalo, ali to je, vjerojatno, bio dar. "Pa, Raven je i dalje isti smrad kakav je i bio, vidim."

"Lagala si. Rekla si da ga ne poznaješ."-duboki glas odzvoni iza Barbare i natjera ju da se namršti.

"Naravno da jesam."-okrene se i kaže to sasvim ležerno, kao što je drugo mogao očekivati. "Istina je precijenjena, Malik."

Ili nije? Zašto bi govorila istinu kad je mogla lagati? Svaka izgovorena riječ bila je laž. Toliko je laži izgovorila da kad bi i izrekla istinu, nebi joj povjerovao. Ali na lažima i izvlačiš živu glavu. Bila to mala i velika, ipak je laž.

"A ti? Još lamačeš oružjem po gradu, a nisi nikoga riješila, kako sad?"-drvena vrata, već u rasulu, zatrešte o ciglani zid i puste svjetlost u staru ruševinu.

Barbarine hlače zazveckaju lancima. "Čekaj, ima vremena, nije zabavno roknuti nekoga čim ti digne živce. Polako."

Zvučala je poput profesionalca, a, zapravo, nikada nikoga nije ubila. Imala je prilika, mnogo prilika, ali svoje biserne metke čuvala je za biserne ljude, ljude koji ih zaslužuju. Daleko od toga, svi su ih zasluživali, no čuvali su počast. U Vegasu ljudi su bili zahvalni što su živi i, donekle, zdravi, zahvalni što imaju za kruh. Grad koji nikad ne spava, zapravo je podijeljen na bogati i siromašni dio, sve u svemu, oba dijela bila su sjebana i puna propalica.

"Mala zna."-Luke se cinično nasmiješi gledajući Jawaada ispod oka. "Divlja si baš kao i prije, a iskreno se nadam da si ostala divlja i u krevetu, baš kao prije."

"A ja se iskreno nadam da si bar naučio nešto od mene."-namigne provocirajući. Luke je bio odličan zavodnik i ljubavnik te zaista nije trebao ništa naučiti.

Izbjegavajući lokve, Barbara primjeti auto vrijedan dolara i dolara. "Prije ti od mene."

"Ako pod učenje misliš da usred seksa započneš temu o krepanim bijelim miševima, neka hvala. Gle, moja je zadnja. Ne diži mi tlak, nećeš dobro završiti. A sad, kamo ćete s malom?"-imala je prebačaje da čovjek ne zna koliko će zafrkancija trajati i je li pod zafrkanciju smatrala lomljenje kičme.

"Mala nema više od dvanaest godina, pričekajte još jedno tri godine i spremna je. Bit će poput ovog anđela ovdje,"-Jawaadov hladni glas doputuje do ušnih kanala dvoje mladih zbunjujući njihove male mozgiće, a veliki dlan pokaže prema Barbari. "a onda kreće zabava."

Barbarin nos snuždi se i zapuhne poput ježa na spomen nadimka, a Luke se zamišljeno podsmjehne. "Aha, vidimo tko se kuži."

"Anđele, nemaš ti pojma."

Kiša je odradila svoje. Bljuzge su bile po asfaltu, trava natopljena vodom, a cvijeće bilo pognute glave. Rana jesen odradila je svoje za jedan dan, a bio je tek samo početak. Ljeto je odmicalo kraju, a jesen se bližila sa svojim neurednim razbacivanjem šarenila.