Ungrateful (PAUZIRANA)

Chapter 1.

"Barbara Diaz? Krenite za mnom."-muškarac dvadesetih godina stavio je svoj veliki dlan na Barbarino rame, na što se ona trznula i uplašeno pogledala, no poslušala je.

Zgrada s pet katova u kojoj se nalazila izgledala je doista veliko i lijepo, ali previše visoko za njen ukus. Znala je da prigodno izgleda za ustanovu. Hladni hodnici, uredi koji su, ustvari, stanovi. Zidovi bijele boje udarali su ju u oči i boljele te zato nije voljela tu boju, iako nije bila boja.

Lift se zaustavio točno ispred crnih vratiju na kojima je bila izlizana pločica s koje se nisu mogla raspoznati slova, čim je Barbara primjetila okrenula je očima kad je pomislila 'imaš za ured, a nemaš za izrezbarenu pločicu'. Uvijek je pazila na te sitnice, ali i bila je u pravu. Kako ćeš znati gdje je pravi put, a nema uputa. Ured, iliti stan, bio je lijepo uređen. Zidovi u veselim ljetnim bojama, na policama posložena par ukrasna kamenčića, u kutovima razne igračke za djecu, slike djece i slikovnice. Dublje kako su ulazili, bio je potpuni preokret; zidovi svjetlije sive boje i razni citati na njima, police pune knjiga, diplome u okvirima i u kutu veliki dugački kauč i ispred njega pisaći stol. Bilo je zaista lijepo.

"Izvoli, slobodno sjedni."-muškarac pokaže dlanom na kauč. Blago se nasmiješi kada to učini, ponudi joj smoki od kečapa i zdjelu. Barbara je obožavala taj smoki i nije mu mogla odoljeti, iako je htjela odbiti. "I, kako ti se čini?"

"Dobro je."-hladno kaže podignutim obrvama, mislila je da tako izgleda ozbiljnije.

"Da se predstavim, ja sam Edward O'Riley, no zovi me Eddie, nisam tako star."-kaže smiješeći se te se rukuju. Edward sklopi ruke i odmjeri ju, što Barbara krivo shvati i zgadi se. "Želiš li mi reći nešto o sebi? Bar da znam malo više o svojoj pacijentici."

"Ne želim, ali hoću, da ne ispadne da sam gadura."-uzdahne, ispuca prste te izdahne. "Ime mi je Barbara Vogel i imam osamnaest godina. Sretan?"

"Do tebe se ne može doprijeti, ha?"-pitao je odmahujući glavom. Potvrdila je. Barbara se nije voljela otvarati ljudima, nikome. Iako su postojale grupe za ljude s problemima, nije vjerovala nikome niti se povjeravala. "Pa, pošto ne želiš, hoćemo mi početi? Mislim, znam da je ovako napadno, ali kada ne želiš.."

"Dobro, da, ajde..."

"Kako si reagirala kada ti je teta priočila da bi trebala ići na razgovor?"-Edward uzme bilježnicu s trvdim koricama i zapiše nešto.

"A kako sam trebala reagirati? Naravno da ću burno reagirati kad saznam da mi vlastita teta misli da sam luda! Cijeli grad misli da sam luda! Koji tinejdžer sa osamnaest godina ide kod psihologa? Ha? Reci mi? Nitko!"

"Razumijem te u potpunosti, no Danielle ne misli da si luda, već želi da razgovaraš s nekime što te muči, da ispušeš svu ljutnju, da se družiš s nekime kad već s njom ne želiš.. Želi najbolje za tebe, to moraš shvatiti. I mnogo tinejdžera ide kod psihologa, oko toga se ne trebaš brinuti. A sad mi smireno reci kako se osjećaš u vezi toga, reci mi što te muči, no naravno, ne trebaš odmah sve izbubati."-g. O'Riley smireno i pun razumijevanja govori.

Barbara je imala pravo na ljutnju, bijes i mržnju. No to je pogrešno iskorištavala. Mislila je da nitko osim nje ne ide kod psihijatra, mislila je da svi u gradu misle da je luda, iako su mnogi i mislili, ali to je bilo samo zbog pokojnih roditelja. Kod mnogih je vrijedilo ono s kim si takav si. Ni jedan tinejdžer ne želi ići kod psihologa, ne želi se otvoriti strancu, ali lakše se otvoriti strancu nego poznaniku. No ima i u tome nešto. Što se više otvaraš strancu i zna sve o tebi i tvome životu, on postaje poznanik te ne znaš hoće li nekome reći ili neće. To je Barbarina taktika. Teta Danielle je htjela da ima sve što poželi, makar su to najskuplje stvari, no ponajviše je htjela da joj se Barbara otvori, kaže što želi, što ne želi, da razgovaraju. Htjela joj je biti druga majka, htjela je vidjeti osmjeh na njenom licu. Trudila se, zaista jest, ali Barbara je to odbijala. Odbijala je Daniellinu ljubav prema njoj i to je Danielle ubijalo. Koliko god ona bila uporna, Barbara je bila upornija.