Ungrateful (PAUZIRANA)

UVOD

Svakoga dana desi se da jedna osoba nestane na svijetu. Na zemlji ima sedam milijardi stanovnika i čak i u trenutku kada vi udahnete nečiji život se gasi. Ipak, za nas su sve to nebitni podaci. Imamo dosta i svojih problema da bi razmišljali o svijetu. No što ako se nama dogodi takva situacija? Što ako se pred nama ugasi život jedne, ili čak više, osoba koje su nam značile?

Prva vrsta ljudi je ona koja tada osjeća veliku prazninu u srcu, ogroman strah i teret. Imaju osjećaj da više ništa nema smisla i da nikada neće ponovno osjećati tu istu ispunjenost. Sa druge strane postoje i one druge osobe. One koje pate u tišini, a svjedoci njihove boli su samo četiri zida. One osobe koje pokušavaju potisnuti osjećaje svim silama i time se zaštite.

I što se dobije kada se takva dva svijeta spoje? Opstaju li ili se stvara čitav kaos zbog njihove različitosti?

Možda je Barbara spadala u obje vrste ljudi, ni više ni manje. Tugovala je na oba načina, samo ne pokazujući to ljudima jer, kako je mislila, jedva su čekali vidjeti tugu u očima drugih. Imala je hladno, a ujedno i toplo srce, no toplinu nije voljela pokazivati. Ustvari, nije ju znala pokazivati. Ljudi nisu zaslužili toplinu.

Skora smrt jednog, pa drugog roditelja, a zatim prava smrt brata ju je dotukla. Nije toliko žalila za roditeljima, već mlađim bratom. Žalila je jer nisu dobivali pažnje i topline kao djeca od majke i oca. Nisu dobivali ničiju toplinu jer nitko nije mario za njih. Bili su bogati, ali to bogatstvo se potrošilo na alkohol, nikotin i drogu. Za njih nije bilo slatkiša, igračaka i markirane odjeće. Samo hrana, voda i krv. Nije joj bilo toliko stalo do sebe, već do brata. On je bio njezino malo, ali veliko blago. Moglo bi se reći da ga je voljela više od sebe same. Nije mogla gledati kako njezin braco robija u vlastitoj kući skupa s njom, majku kako se topi u alkoholu i oca raspadnutog od droge koji je od muke svezao konop i zamalo počinio samoubojstvo, Barbara žali što to nije i učio. Tragično? Barbara to nebi nazvala tragedijom, već slobodom, nakon čega je i njezina majka izazvala saobračajku i tako ubila sina. Je li to zaslužila djevojčica od nepunih trinaest godina? Ostati sam, slomljen i nepopunjen nitko nije htio. Ni Barbara nije, ali je ostala. Možda je zato bila nezahvalna. Nezahvalna svojoj teti koja je preuzela odgovornost za nju, nezahvalna životu, nezahvalna onime što ima. Bila je samo nezahvalna.

Ali kako vidjeti svjetlo na kraju tunela ako samo stojimo u mjestu, ili još gore, vračamo se u tamu? Je li moguće nastaviti svoj život kad nemaš više razloga da živiš? Ono što je trebalo da te održava na životu više nije tu, otišlo je i odnjelo tvoje srce i dušu sa sobom. Što je onda ostalo čovjeku? Ništa. Samo grozna sjećanja na sve što je bilo, bol zbog onoga što se moglo desiti, a nije, i jedna mala doza nadanja da će sve opet biti isto kao nekada. Ali ništa više neće biti isto, nikada. No kada je svaka nada izgubljena, i kada ostanu samo snovi, jedini što vidimo su teške boje.

Možda ponekad stvarno ne postoji ništa na svijetu što bi vas moglo zaustaviti u nekoj namjeri, pa makar to bilo samoozljeđivanje ili, ne daj Bože, samoubojstvo. Nekada svima dođe da si naude, učine uslugu drugima, ali to nije riješenje. Nije riješenje da se ozljeđuješ i povređuješ još više nego što jesi. Mislimo da će nam biti bolje u tom trenutku, ali neće, bit će gore. Tako je mislila i Barbara. No vrijeme lijeći sve. Doći će taj dan kada ćeš i ti biti sretan, samo se moraš nadati i krenuti dalje. Krenuti u bolji život, bolje sve. Naći ćeš svjetlo dana. Vjera i nada je sve što nam je potrebno da dođemo do tog svjetla. Svjetla boljeg života.

_______________________________________________________________________

A/N

Moja nova prica :D Nadam se da vam se uvod svida i da cete biti sa mnom uz pricu, ako trebate uzvratit cu vam glasom, komentarom ili followom ako ucinite isto :)

Ako vam nece smetat, pisat cu datume na kraju nastavka kad ga postavim, da, glupo, ali tako mi je lakse da znam kad je zadnji nastavak postavljen :)

Nastavak postavljen (15.9.2015.) <3