"Ovo ti je kćer?"-Barbara nezainteresirano, čisto iz dosade, pita pokaže na fotografiju iznad komode Edwarda i malene djevojčice zagrljene.
"Oh, ne, to mi je sestrica."-Edward se zahihoće uzimajući u ruke tu istu fotografiju i protrljajući djevojčicino lišce palcom.
"Velika razlika u godinama."
"Jest, ali vrijedna."
Istina. Bila je vrijedna. Kao i Barbarina i Teddyjeva. Slagala se s Edwardom i dijelila isto mišljenje, ali je li dijelila istu sreću? Nije, naravno da nije. Pomišljala je da je nekakva nakaza što ponekad poželi da ljudi vide kako je njoj kao sestri koja je izgubila brata, zaboga. Pitala se je li to normalno, je li to zdravo tako nešto pomišljati, ali normalno je da se ljudi pitaju svašta kad ne ide sve po planu. Ljudi su čudoviša, a sva čudovišta su ljudi. Zar ne?
"Imaš li ti kakvu sliku s Teddyjem?"-Barbara se strese na spomen imena pokojna brata te pogledom proždire Edwardove oči. "Slobodno pokaži. Siguran sam da je bio poput tebe, predivan."
"Nemam. Ne želim patiti više no što sada patim."-hladno zavrti glavom sarkastično se podsmjehnuvši.
Jedno nije bilo jasno; zašto bi patila gledavši bratovu sliku prisjećavši se lijepih uspomena proživljenih s njime? Zašto bi patila na pomisao da je imala brata? Zašto bi patila na sam spomen brata?
"Zašto?"
"Što zašto?"-začuđeno podigne obrvu misleći da je lud čim postavlja tako nešto.
"Zašto bi patila više no sada?"
FLASHBACK
"Barbie, jesam li ja tvoj najdraži braco?"-piskutavim glasićem, maleni dječak, prigrli stariju sestru s leđa oko vrata te se zanjiše.
"Moj najdraži i jedini. Moj mali princ."-djevojčica prstima rastrese dječakovu kosu i štipne ga za punašni obraz.
"A jesi ti princeza ako sam ja princ? Ja bih htio da si ti princeza, lijepa si poput nje."-slatko kaže spustivši se sestri u krilo i prigrlivši je za struk.
"Onda bih mogla biti kraljica, što ti kažeš?"-djevojčica podigne obrve nagovaravši brata da potvrdi.
"Da, tako je, mogla bi biti kraljica!"-usklikne kažiprstom upiravši u zrak oduševljeno se smješevši. "A mama i tata bi mogli biti... zle sluge ili... napadači! Zar ne?"
U toj sekundi, sestra skine osmijeh s lica. Je li moguće da petogodišnje dijete proživljava da su mu roditelji okrutni i u igri ih spomene kao zle napadače? Zar s pet godina života mora biti sluga roditeljima, kao u bajkama? Dijete se osjeća krivim i krivi sebe zbog takvih postupaka.
"A da ti ideš sada na spavanje? Jedna priča prije spavanja i u krpe, ha?"-protrese bratovu kosicu dignuvši ga na krevet.
"A ja bih jednu sliku s tobom, može?"-dječak uzme fotoaparat s noćnog ormarića i okine iznenadnu sliku sa sestrom, posljednju.
"Teddy, nestaško mali."-poljubi brata u čelo smješkavši se dok joj on plazi jezik i krije se ispod dekice čekavši da seka uradi isto. "Ludo najdraža."
END OF FLASHBACK
"Zbog razloga."
"A koji su to?"-guravši Barbaru na kraj živaca namjeravao je čuti razlog.
"Samo... zbog razloga!"-ima li što gore od onoga kad te netko potiskuje na nešto što ne želiš čuti, i on to zna, no i dalje to radi?
"Naravmo da postoje razlozi, ali ko..."
YOU ARE READING
Ungrateful (PAUZIRANA)
Fanfiction"Pruža ti se sve što poželiš, a ti si nezahvalna. Nezahvalnost je samo odlika slabih, anđele."-dečko guste crne kose, obrva i trepavica prozbori bacajući opušak cigarete na hladan beton. "Možeš biti što god ti želiš u ovome svijetu, samo nemoj biti...
