Iznad neba🔚

23

 – Dođi do rijeke ako možeš za nekih sat vremena. Povest ću oca i Cavilla, voljela bih da budeš tamo. Volim te. Amelia! – Pošaljem Hunteru poruku, pa skupim dvije velike korpe koje sam pripremila. Kako nam je doručak doslovno prisjeo jutros i nismo jeli, ručak sam spakirala u korpe; ovaj lijep, sunčan dan provest ću s ocem van kuće koja guši, dalje od sve ove nedefinirane energije koja nas je sve obuzela. Majka je nakon našeg razgovora izašla iz sobe, a vrlo brzo izašla je i iz kuće. Sjela u auto i odvezla se s ranča. Znala sam gdje ide, ide jedinoj osobi koja joj može potvrditi da li je istina da nosi Romske gene i da joj je majka sve to prešutjela. Odvezla se njezinoj teti Abigail u Coldingham. Ona joj je jedina živuća rođaka s majčine strane, njena rođena sestra od koje Ophelia može saznati zašto su joj krili da im je majka bila Putnica.

Sve ovo uzrokovalo je prilično nabijenu i tmurnu atmosferu u kući, zato sam, da bih malo olakšala i sebi i ocu riješila da njega i Cavilla natrpam u one kočije kojima me Hunter vozio na prazničnu proslavu u grad i odvezem ih na piknik kraj rijeke. Vjerujem da će im prijati da se malo maknu i opuste, a ako nam se i Hunter pridruži sigurna sam da će im biti još ljepše.

Iznesem korpe van, Marvin me čeka vani sa Blancom upregnutom u kočije. Preuzme korpe i stavi ih u zadnji dio kada vidim Cavilla kako polako prilazi oslanjajući se na svoj štap.

– Dobar ti dan Ljepotice. Iznenadio me Marvin kad je rekao da si me pozvala na ručak. – Priđem pa ga zagrlim, on se nasmiješi.

– Mislila sam da bi i tebi i ocu, a posebno meni godilo malo promjene, malo mira, opuštanja. Dan je topao i bilo bi ga šteta provesti zatvoren. – Lamia izgura oca u kolicima, on se izenadi kada vidi upregnute kočije. Uđem unutra i uzmem njegovu hodalicu, pa je natrpam nazad.

– Danas idemo svi skupa u prirodu i želim da totalno očistimo misli od svega negativnog i da uživamo, dogovoreno dečki? – Marvin mi pomogne da ih ubacimo nazad, pa kada sve bude kako treba, sjednem i potjeram Blancu. Putem kroz šumu koja mi budi različite uspomene, lijepe o onom danu kada sam ga prvi put vidjela i one manje lijepe kada sam shvatila da je ondje i dom i grob njegove žene. Prođemo pored kuće, samo blago nakrivim glavu pozdravljajući mjesto gdje leži Talya, otac to primijeti pa se otužno nasmiješi. Slušam ih kako veselo razgovaraju, stari konjušar i njegov gazda, oduvijek više od toga, oduvijek prvo prijatelji, pa onda sve ostalo.