Iznad neba🔚

4

Nisam dolazila kući u Yetholm otkako sam otišla za Edinburgh. Nijednom u ovih šest godina nisam nogom kročila u moj grad, kao da je jednostavno umro za mene kada sam se predala ljepotama Edinburgha. Jedino što me svih ovih godina vuklo ovamo jesu pitanja o njemu, iako je zadnje što znam to da je bio u Kirku. A, od kada mi je Romina ubacila u uho bubu o Hunteru koji drži lokal u gradu nekako sam se osjetila blagu sjetu za gradom i svime ovim.

Majka je s ocem na ranču, stigla sam do kuće, odmorit ću malo od puta, pokupiti sve što mi je napisala i krećem na selo.

Kuću nisu previše mijenjali, vidim par novih komada namještaja, neke biljke su prilično narasle od kada sam ih zadnjih put vidjela; osjećaj doma isti je i nakon šest godina. Posluga je još tu, dočekaju me s osmijehom, popnem se gore u sobu i tako ostanem smrznuta u trenutku. Samo stojim na vratima i gledam u ono što sam ostavila nekoliko dana nakon odlaska s ranča, nakon što sam otplakala svoje razočarenje i riješila da neću više misliti na Huntera Rusella. Čak i moje štake stoje u uglu sobe, ne znam zašto ih čuvaju; da me podsjećaju na to koliko sam smotana bila ili što sam za to vrijeme pronašla i osjetila i koliko je to bio okidač za promjenu moje cijele ličnosti.

Priđem im, pa pređem prstima preko glatke površine. Pred očima mi se stvori slika mene oslonjene na njih i tamnoputog mladića koji mi pruža ružu. A, onda bljesnu njegove usne na mojima, sklopim oči i poželim da je to zaista stvarnost. Zašto svih ovih godina i dalje mislim na njega, zašto ga nikada nisam mogla zaboraviti bar na trenutak? Uspoređivala sam sve druge muškarce s njim, a ja nikada i nisam zaista bila njegova, niti je on ikada bio moj. Nije bio moj, ali je bio prvi u kojeg sam se zaljubila bez razgovora, dodira, nekog većeg kontakta. Zaljubila sam se u njega promatrajući ga, zamišljajući što je u njegovim mislima u nekom određenom trenutku, stvarajući u svojoj glavi neke scenarije u kojima smo bili glavni likovi romantičnih scena. Za samo nekoliko dana zaljubila sam se u onoga u koga nikako nisam smela jer on i ja po mišljenju moje majke dva smo različita svijeta. Onda sam možda morala da brinem o tome i da je slušam, ali otkako sam otišla iz ove kuće ja sama odlučujem što je dobro za mene i radim ono što želim. Izgradila sam sebe kao posve drugačiju osobu od one koja sam bila i volim sebe ovakvu. Bila sam previše mlada, živjela pod njihovim krovom, bila sam okružena ljudima i prijateljima koji su me činili još više razmaženom bogatašicom nego sam to i sama bila, ali tome svemu je došao kraj kada sam otišla odavde. Odrasla sam i neka sam. Volim svoj život i sve što sam postigla. Da sam mogla imati onu jednu stvar za kojom mi je duša uvijek potajno žudjela mogla bih reći da sam imala i imam savršen život. Ali sudbina nije htjela da se to dogodi tako da što je tu je. Sada se trebam pobrinuti za oca, da mu olakšam koliko god mogu. Liječnici ne polažu velike nade u oporavak, prvi udar je bio jak, nedugo nakon njega došao je drugi, još uvijek može govoriti, ali kretati se može samo uz pomoć hodalice i to da ga netko pridržava. Žao mi je što je tako obolio, žao mi je mog oca jer dobar je čovjek, ali kao liječnik kakav ću biti za koju godinu ja shvaćam da je uzalud vjerovati u čudesnu magiju ozdravljenja, kada tijelo radi na 20% snage.