Iznad neba🔚

8

 – Uzmite ga Marvine – predam uzde i Skaja Marvinu, dok mi srce puca na komade. – Trebali ste mi reći da ja ne smijem da ga jašem.

– Zašto ga ne biste smjeli jahati Gospođice? Dopustio vam je, nije li? Vi ste druga osoba kojoj to dozvoljava.

– Pa ona prva osoba je jako ljuta zbog toga što mi je Sky dozvolio da ga uzjašem, tako da molim vas nađite mi neku lijepu kobilu za ubuće. Pitomu i neka bude bijela. Potpuno bijela.

– Kako god želite Gospođice, kada budete htjeli jahati Blanca će vam biti osjedlana.

– Blanca?

– Dođite sa mnom. – Krenem s njim uz ogradu, a onda je ugledam. Najljepša je od tri bijela grla, jednostavno se ističe ljepotom. Prelijepa je kakva i treba biti čistokrvna i rasna.

– To je ona? – Upitam, on potvrdno kimne uz osmijeh. – Prelijepa je.

– Ljepotica za ljepoticu – kaže, pa se brzo ispriča. – Oprostite Gospođice, nisam mislio...

– U redu je. Hvala vam Marvine. – Krenem nazad ka kući preko dvorišta dok mi glavom huči uragan. Primijetim da auta još nema, roditelji se još nisu vratili, pa skrenem pogled ka putiću koji vodi do kamene kuće u kojoj sada živi Cavill.

Priđem i lagano pokucam.

– Cavill, jesi li tu? Ja sam, Amelia Jane.

– Uđi mila moja, uđi otvoreno je. – Odškrinem vrata i uđem, on me raširenih ruku dočeka na sred prostorije. Pođem mu u zagrljaj, pa se još više osjetim jadnom kada me njegove od bolesti slabe ruke zagrle. – Da te vidim ljapotice, stani da te vidim. – Gleda me dok mu osmijeh objasjava lice. – Predivna. Kao anđeo. Lijepa moja djevojka, sada već prava žena.

– Žao mi je što si bolestan. Zbilja mi je žao.

– Pusti mene, ionako sam star, ne treba me žaliti. Trebamo žaliti Gospodina, tvoj je otac mlad, on treba da živi još, a pogledaj što ga je snašlo. Treba dočekati unuke, ostariti kao pravi gospodin. Teško mi je zbog svega Amelia Jane. – Pokaže mi da sjednemo, pa uhvati moje ruke preko stola. – Drago mi je što si ovdje mila. Žao mi je što si otišla prije tih godina, jer sve je nekako tada otišlo k vragu.

– Ti znaš za sve što... – on tužno kimne. – Jutros sam uzjahala crnog konja koji me odveo na sam kraj šume – kažem on obori pogled. – Iza sagrađene drvene kuće, na grob Talye Rusell.

– K vragu i taj konj!

– Cavill ona je... Je li bila... – i bez da mi odgovori sam njegov jadni pogled mi kaže da jeste.

– Bila je, ali Amelia, nije bilo kako misliš da jeste. On te volio. Uvijek te volio. Taj momak je...

– Volio me, a nije se pojavio onoga jutra? Htjela sam ga vidjeti, dati mu moje adrese i brojeve, da mi se javi, da ostanemo u kontaktu, da mu kažem da... Ma što rekla moja majka ja neću bježati od te zaljubljenosti koju sam osjećala, a on... Nije došao.