ROMANCE
Sa svojih osamnaest Amelia Jane Morrison boravila je na očevom ranču u Kirk Yetholmu. Razmažena bogatašica kakva je oduvijek bila, jedina kćer bogatog političara Jadena Morrisona, bila je prelijepa, drska i uobražena. Prilikom jahanja konj j...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Umijem lice hladnom vodom da se razbudim i vratim u stvarnost. Gledam to lice u ogledalu u kojem vidim i sliku naslikanu njezinom rukom koju je objesila na zid u malenoj kupaoni kada smo konačno unijeli sve naše stvari unutra. Za samo mjesec dana podigli smo ovu kuću pod krov, radili smo dan i noć, bilo nas je zaista mnogo i sljedećeg mjeseca već smo živjeli ovdje, pomalo još završavajući neke sitne radove. Sjećam se s koliko je ljubavi ukrasila sve, svaki put me pitavši da li mi se sviđa, želim li tako ili nekako drugačije, a ja sam je puštao da radi što god želi, da stvori ono o čemu je sanjala. Meni je sasvim svejedno kakva će slika visiti na zidu, u koji će ćošak ići koji cvijet, ali volio sam to što je ona željela da budem uključen u sve i da skupa s njom donosim sve odluke. Koliko god vremena da prođe ova kuća će me zauvijek podsjećati na te dane koje smo proveli ovdje, na prvu udarenu dasku i na zadnji postavljeni tanjur. Tako je kratko uživala u onome što je stvorila i to me boli. Ovo mjesto propada jer ja ne mogu da zamislim da netko drugi ovuda hoda, da netko dira sve njeno, da diše i bude sretan ispod ovog krova koji je nju čuvao od vjetra i kiše.
Udarim rukom o umivaonik, kako da promijenim to u sebi, kako da je jednostavno pustim da ide s mirom?
Obučem se i spustim van na zadnji izlaz. Sjednem na još rosnu travu koja se zazelenila oko malog groba.
– Sinoć nisam otišao kući. Ostao sam ovdje, blizu tebe, jer bio sam... Bio sam prokleto opijen onime što sam osjećao uz Ameliu cijele večeri. Nisam mogao sjesti u auto i otići odavde jer sam osjećao da ću ... Ne znam, da ću je ostaviti. Da sam ovako bliže. Jebi ga! Talya... Oprosti. Još jednom. Još stotinu puta, ali volim ju. Volim ju više od ičega na ovom prokletom svijetu i ti to znaš. Uvijek si znala.
Sinoć sam... Ne znam, nakon jako puno vremena opet sam otvorio cijelog sebe nekome. Ne nekome, njoj i osjećaj je bio... Bio je divan Talya. Ti i ja poznavali smo se puno duže od mene i nje; ti si doduše znala mnogo više o meni, nego ja o tebi, jer si me voljela. A kada nekoga voliš onda ga upoznaš do najsitnijh detalja, nije li tako? Ona i ja nismo imali priliku za upoznati se, za saznati nešto jedno o drugome, a sinoć... Podijelili smo toliko toga i Talya... Da li je moguće da je sada volim još više? Njezina majka je uvjerena da smo ona i ja dva različita svijeta, a toliko smo slični da ne mogu vjerovati da je to moguće.
Nisam joj pričao tebi, to jednostavo ne mogu. Ne još. Suviše je rano i još uvijek ne znam kako da uklopim tebe i nju u cijelu ovu priču. Obje ste bile i radost i tuga, obje ste i boljele i liječile, obje ste ostavile na meni svoj otisak koji ću nositi sa sobom kroz vječnost.
Moram te pustiti da ideš Talya, moram otkinuti taj dio srca da bi i ti i ja pronašli mir, da bih mogao nastaviti sa životom, ali ne znam... Ne znam kako! Želim to. Želim pokušati izgraditi život ispočetka, dobio sam drugu šansu, ali čim to shvatim pokidam se iznutra, jer znam da je ti nisi imala. Tebe nema. I to nije pravdeno. Kako da gradim svoju sreću znajući da je smrt uzela svaku šansu za tvoju?
