Čovjek je biće od straha. Strah ga pokreće, strah ga tjera na djela i nedjela, strah ga čini genijalnim i jadnim, strah ga tjera na istinu i na laž, strah ga tjera na potragu za istinom i na zamagljivanje iste iliti na obmanjivanje samoga sebe da ju ima ili ju je našao. Strah doista čini čovjeka onime što on jest.
No, što čini taj strah u čovijeku? Ja smatram da je to onaj njegov životinjski dio, onaj pradavni dio, koji je čovjek odbacio, onaj dio koji mu, baš kao i životinjama, kaže da je malen, a da je svijet velik, i da je njegovo postojanje kratko, a vrijeme koje će ga progutati, nepojmljivo dugo. To je njegov iskonski strah, a iz toga proizlazi svaki drugi.
Ljubav je najveće, najgore, najslađe prokletstvo ljudskoga roda. Ona čovjeka tijera u ludost, u djela i riječi koje se protive njegovom razumu.Tjera ga na velika djela, koliko i na mala svakodnevna djela.Ona može čovjeka toliko obuzeti da mu i misli otuđi, učini ga strancem samome sebi.... Ona je ukorijenjena u čovjeku i, bilo za dobro, bilo za zlo, ga pokreće svakodnevno.
Da zaključim misao početu pred neko vrijeme:ljubav i strah su u temelju svakog ljudskog bića, svakog ljudskog djelovanja i vjerovanja. To dvoje i naravno istinkt samoočuvanja (ali to se može i nazvati ljubavlju prema sebi).
Dakako, strah i ljubav se ne isključuju međusobno, to dvoje postoje zajedno, istovremeno, nekad proizlazeći jedno iz drugog, a nekad nezavisno jedno od drugog.
Pa tako će strah od smrti možda u nekih biti prisutan jer vole sebe, jer vole živjeti ili pak vole one s kojima žive, a u nekih će biti prisutan proizlazeći iz drugih strahova, poput onog da će biti kažnjeni poslije smrti, ili iz čistog straha od nepoznatog, a ti strahovi pa ne proizlaze ni iz čega nego iz samog čovijeka koji si ih stvara i dopušta. Ne trebam nadam se, spominjat kako strah od smrti pokreće čovijeka...
Ljubav, baš kao i strah može biti tu, u čovjeku kao produkt njegova bića, dakle ne proizlazeći iz ničega doli samog čovjeka. No ona može proizaći iz straha, primjer toga jesu žene koje su privržene svojim silovateljima, robovi koji vole svoje okrutne gospodare, podanici koji vole diktatore, a na kraju krajeva i vjernici koji vole svoje bogove, sve iz straha (nagađam da je to strah od posljedica ukoliko ne vole svoje mučitelje.)
Postoji i sindrom koji se naziva Stockholmskim (i možda najbolje opisuje prije navedene situacije), kada se žrtva emocionalno veže uz svojeg agresora. I tako i neka vrst ljubavi proizlazi iz straha.Čovijek koji poznaje i ljubav i strah poznaje sve ono što ga čini čovijekom, izuzev razuma.
