....Posvećeno i inspirirano ljudima s kojima dijelim dane u tjednu i koji uporno i neumoljivo uspijevaju razoriti moje rijetko pozitivne iluzije o ljudskom rodu:
Ljudi su sebična, bahata i neumjerena stvorenja, uvijek će prvo sebe spašavati i radi sebe nešto činiti (pa bilo i to za sve dobro), a drugome će pomoći tek radi svojeg zadovoljstva ili dužnosti i neće nimalo oklijevati ako im bude isplatljivije tom istom okrenuti leđa, ali opet kad njima pomoć treba će moliti i kumiti na sav glas.
Ljudi će tjednog trena pružati ruku moleći pomoć, potom će te hvaliti i zahvaljivati, a onda će ti, ukoliko bi time sebe spasili, ili pak iz čiste zabave i zlobe, zabiti nož u leđa.....
....Smatram da naši profesori imaju jedan veliki problem, a to je da je nekima od njih pravda nepoznata u teoriji, a kamoli u izvedbi. To je vidljivo pri njihovom kažnjavanju onih koji ometaju nastavu. Pravedno bi bilo kazniti krivce, ali neki profesori, u svojoj samouvjerenosti da čine nešto pravedno, kažnjavaju cijeli razred. Što time postižu? Prije svega, svima daju loš primjer maskirajući nepravdu krinkom pravde. Drugo, ne potižu ono što su htjeli, jer kaznu, bila to dodatna zadaća ili ispitivanje će pretrpjeti samo nedužni i radišni, i njih će ona najviše i boliti jer je nisu zaslužili, dok krivci, neradnici će biti sretni jer nisu pojedinačno kažnjeni pa se mogu izvući na zaslugama (i na štetu nevinih).
No možda je, u obranu profesora i pravih krivaca, takav sistem kažnjavanja najbolji? Ipak su svi jednako zadovoljni/nezadovoljni. Krivci se izvuku lakše negoli bi trebali, nevini i radišni odrade svoje, budući da su pošteni i pošto poštuju autoritet ne prigovaraju, a profesor ima lažni osjećaj da je izvršio pravdu makar nije.I tako to u nedogled, i budući da ide u nedogled, a još se nitko nije pobunio ili nešto promijenio, onda je to očito dobro i dobro funkcionira.....
Znam se ponekad samo sjesti postrance na radijator i promatrati svoj razred. Osobito to volim činiti pred važan test. Koliko raznolikosti tada ima! Jedni zalud ponavljaju sa papira stvari koje ionako ne znaju, drugi se deru i histeriziraju, treći se ispituju na brzinu.Neki pak odustanu od svega pri tome bacajući bilježnice i knjige, neki zalud viču da treba odgoditi test, a neki samo sjede za svojim stolom, buljeći u prazno, možda iz očaja, možda jer su prihvatili da nemaju pojma, a moža, samo možda jer zbilja znaju.I tako to izgleda prije nekog važnog testa, a kako zvuči...da bi čovjek razumio tu količinu zvukova, histeričnog deranja, izjava, tihog ispitivanja, i općenite napetosti u glasu svakog pojedinca morao bi biti tamo.....
.....Moj prijatelj i ja smo, napola ozbiljno, a napola u šali, zamijetili da, što više čitamo i prevodimo latinske i starogrčke autore, to više pišemo njima slično, nižući rečenicu za rečenicom te tako stvarajući cijele nizove istih, a sve to nesvijesno.Jer doista, prije ne bi koristili izraze poput zar, ipak, doista, niti bi tako pisali....ali eto, bar nam govor još nisu zarazili stari pisci.Makar ne bi bila velika žalost da jesu....
