Smrt – pojam koji u nas ljudi izaziva strah. Pojam i pojava od kojih bježimo, od kojih se ''skrivamo'' zavaravajući se nekakvim vječnim životom. No kako se možemo uopće takvim čime zavaravati, kada mi vječnost nismo sposobni ni pojmiti? A kako mi tek zamišljamo tu vječnost koju bismo trebali živjeti poslije smrti? Kao vječnu slavu i hvalu nekom višem stvorenju, ka vječno ''blaženstvo'', bez ikakvog drugog izbora! Ako nam je slušat neke ranokršćanske oce, čak ćemo moći uživati u mukama onih koji provode neku goru vječnost nego mi ''sretnici''! Kakva bijedna vječnost, kakva jadna vječnost, bolje je stoput mrijeti. Zašto to kažem pitat će netko? Jer smrt je divna u svojoj prirodi, onda vječnom kretanju, stalnom trošenju i mučenju daje mir. Ona daje ritam životu, ona mu daje bit i značaj.Ona je poput završetka jedne divne, jedinstvene simfonije koja je život. Taj završetak je onaj tren u kojem publika plješće ili pak zviždi simfoniji, shvaćajući njezinu veličini ili pak njezinu nevažnost i malenkost, to je onaj tren u kojem se izvođač (onaj koji živi taj život) ogledava i shvaća da je došao do kraja, procjenjuje svoj uspjeh i divi se ili pak sažaljuje nad time što je odsvirao. No zamislimo da simfonija nikad ne prestane, da se samo stalno i vječno ponavlja. Ono što je jedinstveno i neprocijenjivo bi postalo dosadno, više ne bi bilo ni približno uzbudljivo. Publika bi odustala čim bi shvatila da se sve ponavlja, a sam izvođač ne bi ništa postiga, ne bi u ničemu varirao, ne bi imao poticaja da napravi nešto veliko, jer ionako će ono štp svira svirati vječno, pa će se i ono veličajno, zbog stalnog ponavljanja pretvoriti u beznačajno i dosadno. Stoga, smrt ima smisla, ona daje našim životima onu njihovu posebnost, ona daje nama razlog da napredujemo, da postižemo nove ciljeve, kako bismo iza sebe nešto ostavili.Kako bi nam kada napokon završimo svoje remek djelo ljudi pljeskali.
