Angel

"Nisam mislio da ima još takvih."

Constance i ja smo se ponovno našle u onoj knjižnici. Već se osjećam kao kod kuće, koliko sam puta ovdje bila. Constance je nekamo nestala, a ja sam se bacila na razgledavanje polica. Bilo je tu zaista raznih naslova: 'Izrada najjačih ljubavnih čarolija', 'Osnove dobre obmane', 'Svjetska povijest', 'Drevni artefakti', 'Najveće legende i misterije Atlantisa', 'Tehnološka povijest Atlantisa', 'Čarolije koje ljudi nazivaju iluzijama', i tako dalje. Raspolažu širokom lepezom zanimljivih knjiga. Kad bih bar imala vremena razgledati ih sve!

Za nekoliko minuta vratila se Constance sa Patrickom kojem se na licu ocrtavala zabrinutost. Ruke su mu bile uz tijelo, no šake je toliko stisnuo da su mu ruke bile sasvim blijede.

"Patrick...što se dogodilo?" upitala sam ga zabrinuto. Duboko je udahnuo i počeo pričati.

"Uljezi su pokušali upasti u portal nakon što si ti izišla. Što je najzanimljivije, uspjeli su doći ovdje. Napali su nas, ali uspjeli smo ih svladati."

"Stani malo..." počela sam primjetivši množinu, "njih je...više?"
Na moje zaprepaštenje, Patrick je potvrdno kimnuo glavom.

"Tko su oni? Zašto me traže?" upitala sam. Osjećala sam sve veći pritisak u prsima. Ne smijem dopustiti panici da me preuzme. Očajnički sam pokušavala smiriti disanje, no uz spoznaju da me netko želi ubiti, nije mi uspjelo.

"Thalia, smiri se. Ne znamo njihov identitet, zato smo te i pozvali da ih pokušaš identificirati. Uglavnom, oni su špijuni najvećeg neprijatelja tvog oca. Postoji proročanstvo o kraljevskoj lozi, zato su neprijatelji pokušali saznati sve o kraljevima te zaključili da se proročanstvo odnosi na tvog oca." izreče Constance brzo. Patrick je nastavio.

"No onda su shvatili da su pogriješili. Sada misle da se proročanstvo odnosi na tebe. I mislimo da su u tome u pravu."

Gledala sam ih u nevjerici. Ovo je nevjerojatno. Jedino što me kopka je proročanstvo koje su spomenuli. Što bi u jednom običnom proročanstvu moglo biti od tolike važnosti da me netko odluči ubiti?

"Kakvo je to proročanstvo?" upitala sam ih. Međusobno su se pogledali, a zatim je Constance rekla sa blagim smiješkom:"Oprosti, Thalia, no ne smijemo ti sada reći. Tako nam je rekao tvoj otac."

Vidjela sam da bi upornost ovdje i sada bila uzaludna. Zanemarila sam svoju radoznalost.

"U redu." počela sam, "gdje su ti špijuni?"

Patrick mi je rukom domahnuo da krenem za njim. Hodali smo par minuta kroz zamršenu mrežu hodnika. Uočila sam uzorak koji se ponavljao: 2 puta desno, a zatim lijevo.

Ušli smo u neku mračnu prostoriju. Prostorija je imala dvije stolice koje su gledale prema zidu koji je bio prekriven crnom zavjesom. Smjestila sam se u stolac.

"Što je iza zavjese?" upitala sam Patricka.

"Staklo." odgovori mi on jednostavno. Trznuo je rukom i zavjesa je nestala.

Istina, iza zavjese je bilo staklo. No ono što je bilo iza njega me potpuno zaprepastilo. Bila je to još jedna prostorija koja je podsjećala na one sobe za ispitivanje. Za stolom su sjedile dvije osobe od kojih bi to najmanje očekivala.

Jada i Andrew.

Srce mi je sišlo u pete. Na trenutak sam prestala disati. Ovo je nemoguće. Ovo se ne događa. Moji jedini i najbolji prijatelji sjede u toj prostoriji, optuženi. Optuženi. To jednostavno nije moguće.

Pogledala sam njihova lica. Oboje su prkosno i vrlo ponosno gledali okolo, bez i jedne riječi. Možda i jesu krivi. Ali kako su to mogli skrivati svih tih godina?

"Poznaješ li ih?" upita me Patrick. Drhtavo sam kimnula.

"To su moji najbolji prijatelji. Znam ih otkad znam za sebe." odvratila sam.
Patrick je djelovao zaprepašteno.