Hladna soba, zamjenjena je starim potkrovljem.Mrak u krovu kuće je jedino što liječi mladićevu bol. U potkrovlju se nalazi samo mali prozor sa kojega svakodevno promatra stanje ulice u koju se doselio prije 3 tjedna. Susjedstvo sa ogromnim dvorištima, suhim, uvenulim cvijećem i dva-tri stabla nasuprot ceste.
I ta susjedna kuća koju promatra 24 sata. Susjedna kuća Obitelji Evans i svaki pokret, svaku sjenu koju ugleda sa prozora—zapisuje u svoje misli.
Ništa mu ne smije promaknuti. Igra se. Igra igru. Ako ne uspije nešto vidjeti, ako mu slučajno promakne—ozljedi sebe. Nije to radio jedan cijeli dan. Jedan cijeli dan nije stavio ruku na sebe, na bilo kakav način.
Ali čekao je njega. Prijatelja. Jedinu osobu koja će mu pomoći i sa udarcima tog prokletog biča izbrisati će sve ono što ga negdje duboko u podsvijesti zabrinjava. Stopala mu odzvanjaju od škripave, drvene daske ispod sebe i prašina koju ne vidi, osjeća u nosu. Tek svega par zraka ulične lampe, osvjetljavaju prozor i završavaju točno na njegovu licu.
Svjetlost je nešto, što mu ne treba. Svjetlost ga zabrinjava, muči—baca u depresiju. Ne želi da je ništa u njegovom životu ispunjeno svjetlosti.
Samo mrakom. Mrak je lijek. Mrak je pomoć od dubokih ožiljaka koji mu se ocrtavaju na leđima, uzduž kralježnice.
Tih je, cijeli dan nije razgovarao na bilo kakav način. Anthony, njegov jedini prijatelj kojega je dobio iz djetinjstva je netko koga čeka. I kada ga vidi kako dolazi sa crnim, motorom ispred kuće, osjeća olakšanje. Ne zna ni on sam, kako bi podnio da ga je i jedini prijatelj napustio. Jedini čovjek sa kojim razgovara i druži se dugi niz godina. Njegov oslonac u svemu.. Jedina obitelj.
Mladić je za čas ispred vrata i na trenutak se sakriva iza zida, tako da ne dopusti svjetlosti da prodre kroz njega.
"Ovo više ne ide ovako" Anthony lupa vratima i ulazi u kuću. Pokušava rukom dohvatiti prekidač za svjetlo, ali ništa od toga.."Liam, čuješ li me. Kažem ti da ovo više neću raditi. Ovo je zadnji put da dolazim ovdje. Čuješ li me" zvuk kojega širi kućom, ispunjen je dubokim glasom ali i tugom koju osjeća Liam nakon ovoga.
"Ne možeš mi to uraditi, prijatelju" kaže mu i stvori se ispred njega "Ti si mi jedini..koji me shvaća. Jedini koji mi pomaže. Ne možeš..samo tako. Nakon svega?"
"Jebeš prijateljstvo" Anthony uzme mobitel iz džepa i zasvijetli Liamu u lice. Liam ga odgurniva rukom i pokuša mu uzeti mobitel. Ne podnosi svjetlo, nikako.
"Kako možeš ovo, između nas nazivati prijateljstvom. Ja se ponašam kao neprijatelj kojemu je naređeno da te tuče, bičuje..zašto to radiš Liam. Svjestan si da ovo nije rješenje..da ovo što radiš..Jebote nećeš ništa postići od toga. Jedino što će se dogoditi je---smrt"
"Shvati me dovraga" Liam reži i naslanja leđa puna ožiljaka od zid. Počinje se trljati od isti taj zid. Potisniva ožiljke na leđima i opet osjeća bol. Nije jaka, ali osjeća je. Ožiljci mu se opet otvaraju i počinju ga peckati. To je što želi, samo bol.
Bol je pokretač njegova života.
"Hej. Što radiš" Anthony ga hvata za rame i vuče prema sebi.
"Pusti me. Treba mi ovo" Liam zareži i gurne ga prema istom tom zidu na kojemu se on malo čas trljao.
Nakon bar naguravanja između dvojice prijatelja. Liam okrene leđa i prošeta do hladnjaka. Otvari ga i uzme poluprazno pivo. Staklenu bocu baca od zid i oni komadići stakla padnu po drvenom parketu. To je sve što mu treba. Jedan komadić stakla, dovoljan je da mu označi kožu, da pusti krv..da osjeti ono što mu njegov prijatelj ne želi pružiti.
"Ti si idiot" Anthony ga upozori. Zahvaljujući uličnoj lampi koja dovoljno osvjetljava kuhinju i mobitelu dovoljno vidi. Upravo gleda kako Liam uzima komadić stakla sa poda i i taj isti komad namjerava zabiti u rame.
"Hoćeš ti ili ja?" Liam upita, drži komad stakla stisnutim od prste i treba mu svega 'tren' da ga zabije u kožu.
"Nećeš. Liam. Pusti to" upozori "Nije sve tako crno u životu kao što misliš. Ti si..mlad, ne možeš to sebi dopuštati"
"Ovo je sve što želim Anthony. Ovo tu.."pogleda u staklo koje označava njegov spas. Ali spas, na dovoljno bolestan način.
"Ti to ne razumješ. Ne shvaćaš koliko mi treba bol" kaže mu "Ne možeš shvatiti kakav je osjećaj kada ti neka stvar zareže kožu, to je tako jebeno dobar osjećaj Anthony. Nikada to neću prestati raditi. Ako mi ti ne želiš pomoći..ja ću sam sebi" upozori prijatelja.
Anthony pogleda u rame i zna samo jednu stvar, koliko god mu namjeravao pomoći, na bilo kakav način. Siguran je da je to uzaludno.
Njemu nema pomoći. Nikakve. Taj dečko dovoljno je uništio sebe.
Lola P.O.V's
Jedan-dva-tri-četiri-pet...Odbrojim sekunde u sebi, misleći da će mi tako vrijeme brzo proći, ali ništa od moje varijante. Mačka nema, već..hm pogledala na mobitel, usput ignoriram Stefanove prepuštene pozive i dođem do zaključka da je taj crni, glupi, mačak u susjedovoj kući već 20 minuta.
Ništa. Odustanem od brojanja, njega nema i neće izaći. Nisam toliko luda da pokucam na vrata da pitam nekoga unutra 'Postoji li slučajnost da mi se vrati mačak' Strah nadvladava mnome i tek kada sam zakoračim par koraka unatrag i pronađem se par metara izvan susjedove tarase, pogledam u nebo. Hladni vjetar prođe ispod moje kose i par kapljica kiše završave točno na mojem nosu. Šmrknem i povučem još više rukave sportske jakne.
Jao. Što da uradim?
U glavi imam raznorazne mogućnosti. Jedna je od od onih da prestanem izigravati jadnu, malu, curicu koju je strah i jednostavno pokucam na vrata. Jednostavno sam se---nasmijala mojoj teoriji kucanja na vrata. Nema šanse.
Druga varijanta je još gora od prve. Razmišljam o tome da se zaderem i pozovem susjeda, ali naposljetku shvatim da ne znam ni kako se zove. Normalno da ne znam ime, ma ne znam ni kako on izgleda. Da li je neki starac? Moguće..Pedofil, moguće i to.
Jao Lola. Što ćeš uraditi? Ne mogu stajati ovdje cijelu noć i čekati čudo. Jer čuda ne postoje, jedino u mojim knjigama. Da sam ja lik neke priče i da se pronalazim među stranicama, vjerojatno bi bez iti malo straha pokucala na vrata i zatražila mačku. Ali nisam. Nažalost, ovo je stvaran svijet, ja nisam lik neke priče i nisam niti malo hrabra da pokucam na vrata.
J.T.?
Teorija da navedem svojeg brata da pokuca unutra i jednostavno pita za mačka. Da. Pa to je odlična ideja. On je dječak, kada susjed vidi dijete ispred vrata kako ga moli da mu se vrati mačak, isti trenutak će pristati. Naposljetku, J.T je dijete i nema šanse da mu uradi nešto.
Već sam u svojoj kući, prepričavam bratu što se dogodilo i kada ga zamolim da pokuca na vrata i zatraži mačku natrag, on tako hladno odgovori:
"Pokucaj sama!"
Ne može bolje.
"J.T . molim te. Gospođa Williams će me ubiti. Još sam joj obećala da se njen mačak neće motati oko susjedovih vrata. Mislit će da sam potpuno nesposobna , da ni mačke ne mogu čuvati" moljakam ga, treba mi svega trenutak da kleknem na koljena. Ma i to bi napravila, sve što je moguće samo da ga natjeram da me posluša.
"Što ako mi uradi nešto?" upita . Pogledam na prozor, da provjerim hoće li se bar upaliti to prokleto svjetlo u kući, čisto da znam da li je uopće živ tamo, ali ništa od toga. Mrak—kuća je okružena mrakom.
"Ma neće" mahnem rukom, kao da tjeram brata da kupi sladoled a ne da pokuca mračnom susjedu na vrata koji je sinoć prema izjavama Gospođe Williams ispuštao zvukove, poput krika. "Tebe će poslušati, samo ga lijepo zamoli i kaži da ti treba ta mačka i .." zahvatim plave pramenove kose i povučem ih prema sebi, čupam kosu od nervoze
.
J.T pogleda u mene i vjerojatno očekuje nastavak moje rečenice, ali ne znam što da kažem. Naposljetku, samo slegnem ramenima i napravim jednu od onih faca poput malog psića.
"Neka ti bude" kaže i podigne se sa fotelje.
Opet dišem "Hvala J.T kupit ću ti..uglavnom natjerat ću mamu da ti kupi što god želiš" hodam iza njega i držim se njegovih leđa. On bi trebao biti taj koji bi trebao stajati iza mojih leđa. Ali kvragu, ja sam samo jedna obična plašljivica. Velika sestra? Ne. Veliki brat..to je upravo J.T.
Moguće da je to učinak svih onih zombij crtića koje je pogledao, ali brat je tako hrabar kada kuca na susjedova vrata a ja sam mnogo dalje od njega.
Oči su mi široko otvorene i samo čekam onaj trenutak kada taj mračni susjed koji ne vidi svjetlo dana otvori vrata i samo da mačka. J.T pogleda u mene a ja sam mu samo dam onaj ohrabrujuć pogled i onda kad se okrene skoro padnem u nesvjest od straha.
Nakon par bratovih kucanja. Vrata se otvore. Mlađahni čovjek u dugom crnom kaputu se pojavi na vratima. Ni ne mogu ga prepoznati u mraku. Kada je koraknuo dva-tri koraka naprijed i lampa mu zasvjetlila lice, vidim da je neki tamnoputi čovjek.
Susjed nam je crnac?
"Što trebaš?" grubo upita J.T-a "Mačak.." brat zamuca "Moj mačak je ušao u vašu kuću. Da li mi ga možete vratiti?"
"Mačak?" crnac se zakašlje "Nisam vidio niti kakvog mačka" kaže.
Ma kako nije?
J.T se okrene prema meni i pokloni mi neki prazni pogled "Siguran sam da je ušetao unutra. Vidio sam kako ste mu vi otvorili vrata i pustili ga da uđe" brat objasni
Umjesto da susjed gleda u brata, cijelo vrijeme dok razgovara sa mojim bratom gleda u mene. Ne znam što je zanimljivo na meni? Osim da umirem od straha i da sam jedna najveća plašljivica kakvu svijet nije vidio.
"Kako ti mačak izgleda?" tamnoputi muškarac ga upita, ali i dalje gleda u mene. Ma kvragu.
"Crni mačak. Odaziva se na ime Lee" brat odgovari. Dobro da je sve zapamtio što sam mu ispričala. Ne znam koji je problem da mi jednostavno vrati mačka..nije da tražim njegovu kuću ili lovu.
"Lee?"
Brat klima glavom "Potražit ću ga" kaže "Kuća je ogromna kao što vidiš i ima mnogo vrata i prostora tako da ni ne znam gdje je točno. Ja mu nisam otvorio vrata..moguće da je ..." odjednom zastane pa se ugrize za usnicu, sprječivši sebe da nastavi.
Zar još netko ima tu u toj kući?
"Uglavnom. Pričekaj tu na trenutak. Idem provjeriti"
Vrata se zatvore i kiša počne pljuštati. Toliko sam preplašena da sam zaboravila da je cijelo vrijeme lagano pljuskalo po meni. Mokra sam do kože
"Ja sam svoje uradio. Ti pričekaj ovdje" brat mi kaže i umjesto da on bude tu da preuzme mačka, ostavi me na milost i nemilost ovdje samu i preplašenu.
"Strašan si brat.." hrabri dječak uleti u našu kuću i zatvori vrata.
I što da sada radim?
Da pričekam? Oh,kvragu.
...
Činilo se kao vječnost. Sakrijem se ispod stabla pokraj kuće i čekam da otvori vrata i izvede mačka vani. Toliko strke i histerije oko jedne male životinje. Kapljice kiše se slijevaju sa mene, a odjeća postaje teška na meni. Koliko još moram čekati? Tupkam nogama od kišoviti beton i čekam.
Začujem zvuk režanja. Pogledam na balkon Gospođe Williams pomislivši da nije možda ostatak njenih mačaka koje moram zatvoriti skupa sa ovim mačkom. Ali ne.
Ista vrata se otvaraju i ja ostajem zgrožena ugledavši scenu kako isti onaj čovjek drži mačka za rep naopako i izbaciva ga na glavu kroz vrata.
"Prokleta, jebena životinja" opsuje , uđe natrag u kuću i zatvori vrata. Mačak je definitivno lud. Ne prestaje režati, kao da je neki pas a ne obična mačka.
"Lee, dođi.." dozovem ga. Mačak je neuredan, drži rep visoko poviše tijela i reži prema meni. Približim se , čučnem pored njega da ga mogu pomaziti i uzeti u naručje, ali kada pružim ruke prema njemu. Kandže mu se zabijaju u moju ruku i uzduž iste ruke ostave otisak..Oh sranje. Krv.
Kada sam mislila da će prestati i pobjeći odavde, on podigne još više kandže prema meni i zabije ih u moje lice.
"Prestani, kvragu. Glupi mačak" podignem se , otjeram mačka nogom i osjetim mučninu u trbuhu ugledavši krv na rukama i licu.
Lice me toliko boli da nisam sigurna da li mogu normalno ući u kuću. Pokušavam napraviti korak, ali sam primorena da sjednem na klupicu pokraj susjedove kuće. Mrzim krv, svaki put kada je vidim na sebi ili na nekome—dogodi se upravo ovo.
Nije mi dobro. Lice me ne prestaje peckati a svaki trenutak osjetim kiselinu u grlu . Povratit ću.
"Oh kvragu" uzdahnem, prstom prođem pokraj ogrebotine na licu i peckanje i bol ne prestaju. Ne mogu se podići odavde, ako to uradim jedino što ću uraditi jest da ću pasti u nesvjest.
"Lola!" Mama
Podignem glavu prema gore i vidim mamu kako izlazi iz auta sa druge strane ceste i sa kišobranom dolazi prema meni.
"Što radiš na kiši. Lola , ulazi unutra prehladit ćeš se" mama se zadere, njen glas se mješa sa grmljavinom koja se čuje uzduž susjedstva.
"Nisam dobro..trebam samo malo vremena da .." spustim glavu prema dolje i nastojim progutati kiselinu koja mi još stoji u grlu.
"Što ti je?" mama čučne pokraj mene i pokrije me kišobranom "Oh Lola. Ti krvariš, što se dovraga ovdje dogodilo. Jesi li dobro?" zabrinuto upita
Klimnem glavom "Mačka..mačka Gospođe Williams me ogrebala, sve je okej..samo znaš da ne podnosim krv i nije mi dobro" kažem.
"Znam..dušo" zabrinuto kaže. Izvadi iz torbice maramicu i sa istom tom maramicom očisti krv na ruci i na licu. Užasno pecka. Prokleta mačka, više je nikada neću čuvati. Niti jednu od njih.
"Trebamo ući unutra, očistiti ću ti krv . Nije to puno krvi Lola, znam dušo da je ne podnosiš, ali moraš stisnuti zube i ući sa mnom u kuću"
Da bar mogu. Jedino što vidim pred očima je krv i još puno krvi.
"Trebam otići kod susjede, moram zatvoriti balkan i zaključati kuću. Ali nisam sigurna da mogu u ovom stanju" pogledam u kuću Gospođe Williams , čini mi se kao da vidim krv a ne kuću.
"Ja ću" mama kaže. Uhvati me za rame i podigne sa klupe "Zatvorit ću kuću i mačke a ti molim te uđi u kuću, rješit ćemo ovo. Okej?" Klimnem glavom.
...
U kući sam, otvorim slavinu sa vodom i očistim sasušenu krv sa ruka. Ne osjećam se uopće dobro, mokra sam do kože, odjeća je tako teška na meni da je ne mogu podnositi dok hodam. Brat sjedi u dnevnom boravku, igra igricu i uopće nije čuo da sam ušla.
Još kao mala nisam podnosila krv, uvijek bi osjetila mučninu i nesvjesticu kada bi je vidjela na sebi ili nekoj osobi. To se očito produžilo do danas, jer sada se osjećam tako slabo.
Sjednem na stolac u trenutku kada mama uđe u kuću i opomenula me da se trebam presvući dok se nisam prehladila, ali prvo da pričekam da mi očisti lice.
"Mama, stvarno sam dobro" kažem
Ona otvari ladicu i iz nje vadi alkohol i krpu "Blijeda si Lola. I ne izgledaš baš dobro" zabrinuto govori. Natapa krpu alkoholom koji je toliko jak da mi počinju suziti oči i govori mi da stisnem zube.
"Peče" kroza zube govorim.
"Znam..dušo!" podržava me "Misli na nešto lijepo"
Alkohol grize moju kožu.Uhvatim rub stola rukom i snažno ga stisnem gledavši kako mi ruka blijedi dok još jače i jače stiskam stol.
"Sad ćeš mi reći što se tamo dogodilo? Zašto sam te našla ispred kuće onog bolesnika" mama spremi krpu na stol i sjedne pokraj mene. Oči su joj na mom ožiljku na licu
Ispričam joj sve što se dogodilo, kako je ta glupa mačka ušla u kuću i kako je na kraju J.T kucao i razgovarao sa susjedom.
"Dopustila si bratu..da..." podigne se sa stolice, bjesna jer sam natjerala brata da kuca, tamo gdje stvarno ne bi trebao.
"Oprosti" kažem joj "Ništa mu se nije dogodilo, ja sam ta koja je na kraju ostala ozljeđena, kao što vidiš" pokažem na lice . Mama smiruje izraz lica i primjećujem da me gleda malkicu blaže.
"Znači vidjeli ste ga?" upita.
Klimnem glavom "Crnac je, mlađi i ..mislim da su dvojica tamo, ne jedan" objasnila . Nije točno rekao da ima još netko sa njim, ali po priči koju nije izgovorio do kraja. Shvatila sam.
Zabrinuto pogleda kroz prozor i točno znam da promatra susjednu kuću. I tako ništa ne može vidjeti, to dvoje luđaka ne pali svjetlo nikako. Kako mogu živjeti u uvjetima u kojima nema svjetla? Kako večeraju? Što rade cijeli dan bez struje?
"Nadam se da ćemo jedan dan skupiti dovoljno novca da odselimo odavde. Ovi ljudi oko nas su bolesni i .." pogledala u J.T-a koji je u svom svijetu i igra igricu na televiziji pa gleda u mene "Ne želim da se vama dvoje što dogodi"
"Neće nam se ništa dogoditi, mama. Ne trebaš brinuti"
"Ne trebam brinuti?"glasnije kaže
"Moju kćer sam pronašla mokru i ozljeđenu ispred njihove kuće i ti mi kažeš da ne trebam brinuti? Zamisli da vam nešto urade dok mene nema..zamisli da tebi nešto naprave. O Bože" uhvati se za glavu . Podignem se sa stolice i približim se. Mama i dalje brine za nas, nekako se osjećam lakše zbog toga.
Mislila sam da se promjenila otkako je pronašla muškarca u životu, čovjeka koji je zamjenio oca nakon toliko godina i da više ne vodi računa o nama..ali vodi i dalje. I previše brine.
"Uvijek se zaključamo navečer" priđem pokraj prozora i također pogledam u istu tu kuću koja nam toliko problema radi. Najviše onih zbog kojih nam srce zalupa od straha.
"I ne vjerujem da bi nešto uradili..nismo jedini u ovom susjedstvu. Tako da ne trebaš brinuti" uzdahnemo i ona i ja.
"Okej..brinem bez veze" opet se uhvati za glavu i nasmije se, obje smo se nasmijale isti trenutak. Moram priznati da me večeras krv koju sam vidjela poprilično uznemirila, pogotovo crni mačak koji je izašao bijesan iz one kuće.
Što su mu tamo uradili?
"Vodim J.T-a spavati a ti se obavezno presvuci, osuši kosu i obuci nešto toplo, okej?" naredi mi i ostavi mi kratki, majčinski poljubac u čelo.
Klimnem glavom. "Okej"
...
Ostanem na prozoru, poprilično dugo. Gledam i dalje u susjednu kuću i razmišljam što se događa između svih tih zidova. Što rade dvojica muškaraca koji nikada ne pale svjetlo u kući. Čime se bave, kako se zovu, zašto su uselili ovdje.
Ali nakon svih pitanja koje sam postavila sebi u glavi, shvatim da me to uopće nije briga. Možda jedino od svega želim da odu odavde, da se jednostavno isele iz susjedstva. To bi bilo jedino, pametno rješenje. Nešto, iza tih zidova se gadno događa.
Namjeravam se pomaknuti sa prozora, ali kada ugledam crni trag tj crnu mušku figuru kako se približava mojoj kući, zadrhtim. Muškarac gleda u mene i tek kada dolazi malo bliže , vidim da je to onaj isti crnac koji nam je maloprije otvorio vrata. Nešto mi pokazuje rukom, ali ja ga ne shvaćam.
Sranje.
Strah me. Opet mahne rukom a ja želim pomaknuti zastor i provjeriti da li je prozor dovoljno zatvoren. Ustvari želim povikati mami da pozove policiju, ali sve te teorije otpadaju u vodu kada si dajem dovoljno hrabrosti da što tiše otvorim ulazna vrata i provirim.
"Što trebaš?" uzviknem, ali sasvim blago. Mama bi me ubila da vidi da razgovaram sa njim. Samo glavom virim kroz vrata i držim ključanicu čvrsto u ruci za svaki slučaj.
Uđe u moje dvorište i približi mi se. Pogled mu je prazan, kao i maloprije ne pokazuje niti kakvu emociju, samo prazninu. Kiša pada po njemu, a on uopće ne mari za to.
Istina da mi se noge tresu od pogleda i načina na koji hoda i približava se
"Da li si dobro?" odjednom me upita da blago otpustim ruku sa ključanice i pogledam ga upitnim pogledom.
Da li je on upravo pitao mene, da li sam dobro?
Nesigurno klimnem glavom "Ne znam što ste uradili onoj ma..."
Prekine me "Da li te mačka puno povrijedila?" nakriv glavu da pogleda u moj ožiljak na licu, sigurna sam da se može vidjeti iako je mrak . Mačka je zaista ostavila veliki trag.
"Kao da te briga" uzviknem "Ne želim ni zamišljati što se radili sa onom mačkom unutra, bila je bijesna kada je izašla i režala je"
Muškarca uopće nije briga što ja govorim, to se vidi na njegovom licu.
"Iskreno, mene nije ni briga" odjednom kaže "Moj prijatelj se zabrinuo i natjerao me da te pitam da li si dobro. To je sve"
Prijatelj mu je brinuo? nasmijem se "Zašto bi tvoj prijatelj brinuo?"
"Ne znam ni sam" kaže "I ja sam se zbunio kada je rekao da pođem do tebe i pitam te jesi li dobro. Nikada ne radi to " počeše se po sitnoj bradi i pogleda u mene "ne brine o ljudima, ne pita ih kako su ili nešto slično. Ne znam ni zašto me je natjerao da pođem do tebe"
Izađem vani i tiho zatvorim vrata iza svojih leđa. Pametna Lola bi vjerojatno zaključala vrata i pobjegla od ovog ludog susjeda, ali ova Glupa Lola razgovara sa njim.
"Kako je on uopće.." pogledam u njegovu kuću iza leđa "Kako je uopće znao da mi je mačka nešto uradila? Nije bio nigdje u blizini" koliko se sjećam bila sam sama, ja i mačka u tom trenutku..nigdje nikoga nije bilo vani.
"On promatra" kaže. "Voli promatrati okolo, pogotovo ljude.Moguće da te vidio sa prozora u trenutku kada te mačka ozljedila" objasni.
Pogled mu je zamišljen na mojem licu, mislim da gleda i dalje u moj ožiljak. Ali što je tako zanimljivo na njemu? Običan ožiljak koji će mi kvariti lice par tjedana dok ne prođe.To je sve.
"Da li je to sve?" mahnem rukom prema njemu a on je još jednom zamišljeno prođe očima preko mojeg lica.
"Ne znam zašto se zabrinuo za tebe" odjednom kaže i pogleda me u oči "To je stvarno čudno i rjetko se događa da brine. Vidio je toliko stvari okolo susjedstva i nikada nije mario što se događa, a tebe ozljedi obična mačka i puuf on me natjera da te pitam kako si" opet se počeše po bradi. Gledam zbunjeno u muškarca kojemu ne znam ni ime.
"I da.." podigne prst prema gore, moguće da se sjetio još nečega..tako izgleda. "Preporučio je još jednu sitnicu, koju također nisam shvatio"
Napravi par koraka unatrag sa namjerom da ode sa mojeg dvorišta.
"Što bi on..?"
Susjed o kojemu ništa ne znamo, kao ni on o nama..nama nešto preporučuje?
"Nadodao je da se sprema oluja..žestoka oluja"
Pogledam u nebo, da definitivno se sprema oluja. I Muškarac također gleda u nebo baš kao i ja "Nisam siguran da li je mislio baš na ovu oluju" pokaže je prstom na kišovito i oblačeno nebo. "Oluja u susjedstvu..tako ju je nazvao"
Molim? Oluja u susjedstvu?
"Oluja u susjedstvu?" zbunjeno upitam, očekivajući odgovor, ali naprotiv ne daje mi ga. Samo okrene leđa i bez iti jedne riječi otiđe od mene.