Evo nastavka:) kasnim, znam, bila sam jučer kod bake cijeli dan i nisam stigla :(
nadam se da vam se sviđa;) <3 pišite komentare, a ako vam se ne da, onda barem glasajte ;)
nastavak u srijedu :* ako ima kakvih grešaka, obavijestite me <3
Koji vam je najdraži lik iz priče i zašto? :)
-----------
U PRETHODNOM NASTAVKU:
"Tko ste vi?" Hrabro sam upitala čovjeka ispred mene kojem nisam vidjela lice, već samo njegovu crnu figuru. Stajao je u sjeni. Dodirivala sam zid u želji da čim prije pronađem prekidač i upalim svjetlo.
"Kupac kuće. Kako je Alexandra?" Odgovorio je nasmijavši se. Iznenadio me svojim pitanjem. Nikada nisam govorila kupcu o svojoj kćeri niti bi se on trebao interesirati za nju.
"Odakle znate ime moje kćeri?" Teško sam progutala slinu napokon upalivši svjetlo. Anonimni čovjek ispred mene je zapravo bio mladić u dvadesetima, jarko plavih očiju. Njegove plave oči su bile tako izražajne, dominatne na njegovom licu. Definitivno prva stvar koju ćete primijetiti na njemu. Popravljao je prstima svoju crnu razbarušenu kosu. Prestao je s time kad je shvatio da ga vidim na što mi je uputio jeziv smiješak, pružio desnu ruku i počeo govoriti: "Kako nepristojno od mene. Nisam se predstavio, oprostite. Moje ime je Adrian Max."
Htjela sam se rukovati na uljudan način, no kad sam čula njegovo ime, srce mi je gotovo stalo. Razgolačila sam oči i duboko se u sebi molila da je ovo samo san. Bojim se toga čovjeka jednako kao što sam se bojala njegovog oca. Oboje su okrutni ljudi spremni na sve kako bi ispunili svoje mračne snove.
EPISODE 13 - SEASON 4 - STORM
THERESA ANDERSON'S P.O.V.
"Što radiš ovdje?" Jedva sam uspjela nešto progovoriti. Ne želim ga ovdje. Zažalila sam što sam se vozila tri-četiri sata ovamo i sada se ne mogu vratiti zbog uskore oluje. Polako sam se udaljavala od njega malim koracima. Nasmijao se i više nego na zločesti način shvaćajući da osjećam strah zbog njega te je počeo hodati prema meni.
"Kupujem kuću, gospođo..Anderson." Odgovorio je. Ova kuća ga ne zanima ni najmanje. Ima neke druge skrivene namjere koje za sada ne mogu dokučiti. Gotovo sam zaplakala kad sam mu postavila sljedeće pitanje:"Gdje mi je muž?"
Naslonio se bočnom stranom tijela na zid dnevne sobe i sklopio ruke.
"Muž?" Praveći se kao da je zbunjen, ponovio je moju zadnju riječ. Znam da zna sve o našoj rastavi, našim svađama. Osjeća se kao da nas poznaje, ali ne poznaje nas. Nikada nije proveo ni minutu vremena u našoj obitelji i bez obzira što zna da se Michael i ja nismo slagali, ne znači da mi nije stalo do njega.
"Nije bitno što se dogodilo između nas dvoje, volim ga.." Drhtala sam govoreći.
"Kad vaša kćer napravi nešto za mene, slobodno ga uzmite..to jest, tijelo." Nasmiješio se nakon što je rekao. Ne mogu više trpjeti. Moj desni dlan je ostvario kontakt s njegovim obrazom. Udarila sam ga iz sve snage povikavši:"Kako te nije sram!"
"Sram? Što je to?" Neozbiljno me upitao prodorno me gledajući svojim jarko plavim očima. Te oči..kao da su mogle vidjeti i najdublju tajnu, misao, uspomenu u meni. No, znam da je to varka. Želi da vjerujem da me može pročitati. Želi da se bojim i sama mu sve ispričam. To se neće dogoditi.
"Iskvaren si, Adriane. Žalim te." Prošaptala sam slabašno promatrajući ga izravno u oči. Ne znam pretpostavljam li dobro jer nekako nema smisla, ali kao da su ga moje riječi tajno pogodile.
"O, nisam ja taj kojeg treba žaliti. Jeste li za čaj?" Udaljio se odjednom od mene i prišao bliže štednjaku u kuhinji. Što je time mislio? Da mene treba žaliti? Da Alex treba žaliti? Zašto? Neće ništa raditi u mojoj kući. Neće dodirnuti nijedan predmet. Prije nego je uspio doći do lončića, uhvatila sam mu čvrsto ruku.
"Ovisite o novcu od prodaje kuće. Želim vam pomoći." Rekao je uživajući u moći za koju misli da posjeduje nad mnom. Ali, ako već i ne dobijem novac, zaradit ću ga sama, na pošten način. Želim biti uzor Alexandri.
"Želio si pomoći i kad si oduzeo Alexandri oca? Nikada ti neće oprostiti. Nikada te neće slušati, znaš zašto? Jer je moja kćer. Imamo isti DNK. Isto razmišljamo. " Prekinula sam ga grubo i drsko mu odvratila.
"Cijenim vaše mišljenje.. Ali..u zadnje vrijeme je baš nešto luda za mnom." Zadovoljno je rekao. Ponekad imam dojam kao obožava tuđu pažnju iako je možda negativna. Što se tiče izrazito Alexandrine čudne zaluđenosti Maxom, znamo da je razlog tome Adrian.
"Nije svojevoljno. Ne znam što si joj učinio, ali nadam se da će prestati." Odbrusila sam mu jedva čekajući da već jednom ode.
"Ne budite tako sigurni. Kada ja nešto napravim, potrudim se da je kako spada." Ovlažio je usne jezikom i poručio mi.
"Ti nju siliš da te obožava!" Uperila sam ljutito kažiprst u njega i uskliknula. Stvarno ne želim biti ovdje. Da sam barem ostala večeras u Londonu. Ovo se nikada ne bi dogodilo, uključujući i ovaj razgovor.
"Glupost! Ona je moja i treba biti kraj mene. Prirodno je da me želi. Ja želim nju još više. Ne možete zamisliti koliko." Tako je bio uvjeren u svoje riječi da nije ni shvaćao koliko je to pogrešno i bolesno, opsjednuto.
"Ona nije predmet...ona nije ničija. Nećeš doći do nje..nećeš joj više ništa učiniti." Suza mi je kapnula iz oka dok sam govorila. Glas mi je podrhtavao. Da barem mogu zaštititi Alexandru od ovog manijaka. Plašim se da će imati život kao i ja, a to joj ne želim. Nimalo.
"Da ste poslušali mog oca i pristali biti uz njega, do ovog ne bi došlo." Nabijao mi je na nos moju prošlost koju sam žarko htjela zaboraviti. No, čini se da će mi se uvijek vraćati. Usprkos svim nevoljama i problemima, drago mi je da sam ostala svoja. Drago mi je da sam s Michaelom odgojila prekrasnu djevojčicu koja polako odrasta.
"Nisam toliko luda da odem k najvećem sotonistu na svijetu." Nasmijala sam se, ali to je ličilo na smijeh iz očaja.
"Zapravo, više nije najveći sotonist na svijetu. Ja sam." Došao je do mene i rekao mi nevjerojatno jezivim tonom na što mi se koža naježila. Križ iza mene se okrenuo naopačke čim je Adrian rekao ove riječi. Hodala sam unatraške i strogim tonom mu naredila:"Odlazi."
Došlo mi je da zaplačem.
"Ne." Dubokim glasom je odgovorio. Ne znam što se dogodilo u tom trenutku, ali kao da su se svi moji osjećaji, emocije stopili u jedan neobjašnjiv. Bila sam očajna, bijesna, ljuta, uplašena istovremeno. Odlučila sam koristiti svoje moći nakon 20 godina.
"Odlazi iz moje kuće!" Zaderala sam se bijesno i podigla ruke nakon što se začula grmljavina. Teško sam disala zbog uzbuđenja. Pogledala sam ga ponovno u oči. Naš kontakt očima je trajao nekoliko sekunda dok nisam odlučila prošaptati: "Oluja."
Grom je udario točno kraj njega i uzrokovao kvar gotovo svih kućanskih aparata u kući. Vjetar je snažno puhao neopisivom brzinom. Gotovo me munja zaslijepila. Ništa ovakvo prije nisam vidjela, ali sam znala da sam ja najveći uzrok ove oluje.
"Nevjerojatno." Ležao je na podu oduševljen time što sam izazvala munju samo bijesom koji se danima ako ne i mjesecima nakupljao u meni. Za nekoliko kratkih sekunda nestalo je struje. Oboje smo bili u mraku. Iskoristila sam priliku i pokušala pobjeći iako nisam znala je li to pametna i smislena ideja s obzirom da ništa nisam vidjela.
"Gospođo Anderson? Kamo ste se sakrili?" Njegov glas je odjekivao. Bože, kako želim otići.
Uskoro se pojavila svjetlost ni otkuda. Pomislila sam kako se struja vratila makar je bila vrlo malena vjerojatnost, ali kad sam skrivena iza ormarića vidjela djevojku u bijelom, duge valovite smeđe kose kako lebdi i zrači neobičnom energijom i svjetlošću, povukla sam se u strahu želeći vidjeti što će se dogoditi. Čini se kao da meni nije bila prijetnja, nego Adrianu.
"Tko si ti?" Zaprepašteno ju je gledao poluotvorenim očima zbog neizmjerne količine svjetlosti nakon čega mu je odgovorila:"Tvoj predak me jako dobro poznaje. Nemam vremena jer se moram vratiti gdje pripadam, ali ova kuća te ne želi. Odlazi." Naredila mu je. Nisam joj uspjela vidjeti lice jer mi je bila okrenuta leđima. Jedini detalj koji sam uočila zlatna narukvica na lijevoj ruci.Tko je ona? Vanzemaljac? Ne..zasigurno nije. Pogledala sam nesvjesno zbog navike na sat. Bilo je 11:26.
Adrian nije želio otići van, ali je nekakva neobjašnjiva sila otvorila ulazna vrata (možda vjetar?) i povukla ga van. Glasna grmljavina me natjerala da začepim uši. Djevojka, za koju ne znam odakle je došla, je ostala lebdjeti još neko vrijeme gledajući u prozor gdje me zbog odraza mogla vidjeti kako se plašljivo skrivam. Vidjela sam joj samo oči. Samo zelene vedre oči. Zatim je nestala.
**
HARRY EDWARD STYLES' P.O.V.
Mislim da ću noćas posijediti kraj ove djevojke. Dobio sam laganu migrenu i molio sam Boga da ušuti više. Beznadno sam još uvijek sjedio na podu i bio u polusnu.
"Harry, želim ići k Adrianu." Njena molba je glasila. Duboko sam uzdahnuo.
"Dobro, ja želim ići u Disneyland od svoje 5. godine pa me nitko ništa ne pita. Zato šuti." Odbrusio sam joj u želji da 'Alex broj 2' umukne. Ne mogu vjerovati da sam ovo ikome priznao.
"Ja da šutim? Neću ja šutjeti!" Ustala je u pobuni.
"Onda začepi." Malen smiješak se skrivao u kutku mojih usana dok sam joj odvratio.
"Tako si bezobrazan!" Uskliknula je uvrijeđeno. Više nisam pretjerano obraćao pažnju na njene izjave i postupke jer sam bio svjestan tko ih govori i znao sam da to nisu riječi prave Alexandre. No, kada sam vidio kako se odjednom srušila, zabrinuo sam se i brzo došao do nje.
"Alexandra?!" Bila je bespomoćna u mom naručju, a zatim se počela buditi. Izgledala je izgubljenom i zbunjenom. Mislim da mi se prava Alexandra upravo vratila.
"Harry? Što..Gdje sam? Koliko je sati?" Postavljala mi je brojna pitanja u nadi da će se barem malo snaći u vremenu. Na čas sam pogledao na ručni sat koji sam nosio kao i uvijek na lijevoj ruci. Čelo joj je bilo znojno.
"11:26 je. U redu je, dobro si." Odgovorio sam joj i zagrlio je.