Hodam ulicama Londona sama sa svojim mislima. Kada sam ušla u sobu ranije danas sve sam ostavila i jednostavno izašla van. Ispred hotela je bilo mnoštvo kamera i ljudi pa sam pomoću jednog dragog recepcionara izašla na stražnji izlaz. Iskrala sam se i srećom nitko me nije primjetio.
Na kutku ulice sam ugledala maleni kafić što su za skrivale velike zgrade. Izvana sam mogla primijetili staru gospođu koja je ljubazno posluživala osobe. Ušla sam u kafić i otvorivši vrata aktivirala sam zvonce što je visilo kako bi gospođa znala kada netko novi uđe u kafić. Mirisao je na dom i svježe kolačiće. sve je bilo drveno i atmosfera je bila kao kod moje bake što sam najviše voljela.
Sjela sam na jedan osamljeni stolić u kutu uz prozore promatrala ljude oko sebe. Bilo je mnoštvo parova koji je izmjenjivali poglede i sramežljivo se smijali dok su im se ruke odložene na stolu dodirivale. Cijelo mjesto je izgledalo normalno i nije se čula buka odveć stresnog Londona. Prvi put nakon dugo vremena sam se osjećala normalno.
"Izvoli?" prišla mi je gospođa u šezdesetima i slatkom pregačom na crvena srca kakvu vidite u svim filmovima.
"Kakao." ljubazno sam se nasmješila.
"Dobar izbor." namignula mi je veselim očima ispod kojih su se ocrtavale bore i odavali njene godine. Odaljila mi se od stola, a ja sam ju pratila pogledom.
Začula sam otvaranje vrata i isto ono zvonce. U kafić je ušao mladić, imao je možda 20 godina. Pratila sam ga sve do nije sjeo za stol odmah ispod šank. Nešto je rekao gospođi konobarici i zatim su se oboje nasmijali. Prvo što mi je prošlo kroz glavu je da mu je ona možda baka. Konobarica je uzela tacnu te na nju odložila dvije šalice. Zastala je kod stola dečka i pružila mu jednu šalicu zatim otišla prema meni. Dečko je otpio gutljaj te pogledao prema njoj te su nam se pogledi sreli. Prvo se malo zbunio zatim se samo nasmijao te otpio još jedna gutljaj. Gospođa je odložila moju šalicu ispred mene, ali ja sam još uvijek gledala u njegovom smijeru. Izgledalo je kao da sam prebrojavala sve pramenove njegove plave kose i dijelila ih brojem odsjaja svaki put kada bi zatreptao najplavijim očima koje sam ja vidjela.
"Sviđaš mu je." nasmijala se gospođa i simpatičnim mi se glasom obratila. Pogledala sam ju te se samo nasmijala. Otvorila sam torbicu te krenula platiti, ali me gospođa zaustavila "Oh ne brini se, novim gostima je prvo piće uvijek besplatno." ponovno mi je namignula te se odmaknula od stola.
Uzela sam šalicu u ruke i prvo što bih uvijek napravila je osjetila miris koji je ovoga puta djelovao čarobno. Otpila sam gutljaj te opet pogledala u smjeru dečka koji se igrao sa svojom šalicom.
Osjetila sam vibraciju mobitela u rukama. Na ekranu je pisalo jasno ime, Louis.
"Halo?" javila sam mu se.
"Dobro gdje si ti, kad si prije uspjela nestati luđakinjo." zvučao je zabrinuto.
"Izašla sam na zrak ne brini se, nisam tip koji može cijelo vrijeme sjediti u monotonoj hotelskoj sobi, nisam navikla biti zatvorenik." slegnula sam ramenima iako sam znala da me ne vidi.
"Zabrinula si nas, javi gdje si, dolazim po tebe." brzo je rekao.
"Ne ne dolaziš, trebam vremena sama." okrenula sam očima.
"Je li slobodno?" razgovor mi je prekinuo muški glas. Podignula sam pogled i to je bio isti dečko sa onoga stola, u ruci je imao šalicu u kojoj sam sada jasno vidjela da je kakao.
"Zita, nemoj se sad šaliti samnom, začula sam Louisov glas na slušalici. Dečko je još uvijek stajao ispred mene.
"Ne, Lou, moram ići bok." brzo sam rekla. Krenuo je još nešto reći, ali sam ja prekinula poziv "Naravno da je slobodno." obratila sam se dečku. Sjeo je preko puta mene, a njegove oči su djelovale plavije nego nebo tijekom vedrog dana.
"Nisam mogao ne primjetili poglede preko ovoga mjesta, izgledalo je kao da nam je suđeno." rekao je i slatko se nasmijao. Morala sam mu se nasmijati "Noah." pružio mi je ruku.
"Zita." rukovali smo se.
"Pa, Zita, kako si ti završila ovdje?" naslonio se laktovima na stol.
"Kako znaš da nisam baš odavde?" zbunjeno sam ga pogledala i naslonila se na stolicu prekriživši ruke.
"Znači ovako, svaka osoba koja ej ovdje nalazi" zastao je i pokazao rukom na prostoriju "su moji susjedi i ovajkafić je mjesto gdje svakodnevno viđam ove ljude. Ti s druge strane nisi odavdje, kako to znam? Pa prvo, svatko novi tko dođe sjeda upravo za ovaj stol ovdje, najbolji izbor znam, dovoljno svjetla i savršeni pogled van, a uostalom, prilično sam siguran da bi i primjetio tako lijepu djevojku." slegnuo je ramenima nasmijao se. Na njegovu zadnju rečenicu sam se zacrvenjela, tako otvoreno je pričao sa mnom. Još nikada to nisam doživjela.
"Imaš pravo, nisam odavde." kimnula sam glavom.
"Pa što radiš tu?" upitao me znatiželjno. Odmah mi ej kroz glavu prošla scena što bi se dogodilo da kažem da sam sa najutjecajnijim bendom današnjice, odlučila sam lagati.
"Tu u kafiću ili tu u gradu?" pokušala sam zaobići pitanje.
"Oboje." zaklimao je glavom.
"Recimo samo da sam poslovno i da volim mala mjesta kao što je ovo." pogledom sam prošla kroz prostoriju.
"Dobar izbor." nasmijao se. Sjetila sam se da mi je upravo to rekla gospođa koja me poslužila maloprije.
"Moj red za ispitivanje." nasmijala sam se, a on me samo pozorno slušao "Ova gospođa koja me poslužila i ti ste?"
"Gospođa Cooper me čuvala kao maloga." nasmijao se.
"Definiraj." kratko sam odgovorila.
"Dok sam imao 5 godina." zakolutao je očima uz pratnju smijeha.
"Što bi značilo da sada imaš?" zastala sam.
"21." rekao je, uh bila sam blizu "Pogađati ću, ti imaš 19?" šokirao me.
"Um, da." stvarno dobro čita ljude.
"Pa, Zita, jesi li ti samo Zita ili imaš i prezime preko kojega te mogu naći negdje?" šarmantno se nasmijao.
"Nope, samo Zita za sada." igrala sam se nedostižne, zašto sam se pobogu igrala nedostižne?
"Dobro, Samo Zita, ja sam jednom bio Bain, Noah Bain." pogledao je u strane i uhvatio se za struk.
"A više nisi Bain?" raspalila sam se smijati.
"To ćeš morati otkriti sama." namignuo mi je. Naše poglede je prekinuo moj mobitel, ponovno vibriranje.
"Što je?!" već ljutito sam se javila Louisu.
"Smjesta izlazi iz tog kafića dok te ja nisam izvukao van!" zbunjeno sam pogledala van gdje je sada bio parkiran crni Range Rover zatamljenih stakala koji mi je bio poznat jer je bio u vlasništvu zaštitara. Prekinula sam poziv i panično počela kupiti svoje stvari.
"Nešto nije u redu?" zbunjeno me pitao Noah.
"Ne, ne, samo žurim, malo sam zaboravila na vrijeme, oprosti mi stvarno što ovako odlazim. Bilo mi je lijepo razgovarati." nasmijala sam se i krenula prema izlazu, ali me zaustavila njegova ruka u mojoj, pogledala sam ga te izvukla ruku i otrčala van.
Stala sam ispred auta, a vrata su se otvorila. Jasno sam mogla vidjeti ljutit izraz lica Louisa.
"Dobro jesi li ti normalna samo mi to reci!" počeo je vikati na mene.
"Pa što sam napravila Louis, zar više ne mogu imati niti slobodno vrijeme?!" sada sam ja razočarano vikala, što zbog njegovog ponašanja, što zbog Noaha.
"O, ja sam sad negativac?" pokazao je prstom na sebe i bacio se na sjedalo.
"Ne, ali sigurno nisam niti ja. Prestanite se ponašati kao da sam malo dijete." zakolutala sam očima.
"Ne ponašam se tako, zabrinula si me kako ti to nije jasno, ne možeš više samo tako odlutati kao svi ostali." podignu je ruke. Iz nekog razloga me ta rečenica pogodila.
"Znači više ne spadam među normalne." tiho sam rekla zadržavajući suze u sebi.
"Znaš da nisam tako mislio." očaj mu se jasno mogao očitati u glasu.
"Ne znam." tugo sam promrmljala. Nitko od nas nije ništa rekao cijelim putem. Sjetno sam gledala kroz prozor te zavukla ruku u džep, osjetila sam papirić, znala sam od koga je.