Zimski je vjetar mrsio moju kosu dok sam, zagrnuta u topli kaput, stajala pokraj prozora prostorije koja je nekada služila kao ćelija za Jacoba Hipwella.
Rešetkasti poklopac više nije bio na prozoru jer za time nije bilo potrebe; netko ga je odnio i spremio još one noći. Sada su u zidu bile samo alke, stare i na nekim mjestima korodirane.
Prišla sam bliže prozoru; snijeg je škripao pod mojim nogama. Morala sam se propeti na prste kako bih mogla bolje promotriti vanjsku prozorsku dasku na prozoru. Nije bila široka, no njezina je širina bila dovoljna da bi je jedna odrasla osoba mogla iskoristiti kao pouzdan oslonac za nogu. Što je ta odrasla osoba, očito, i bila učinila- na prozorskoj je dasci bio otisak potplata nečije cipele.
Bio je samo jedan, ne baš velik. Ne dovoljno malen da bi bio dječji, očito je pripadao ženi. Ta je žena na dasku zagazila desnom nogom- to sam zaključila po obliku otiska.
Pogledala sam još malo bolje. Iz otiska se mogla jasno iščitati još jedna stvar, stvar koju nije bilo baš lako objasniti, a stvar je bila da je prednja strana otiska bila okrenuta prema van, a ne prema unutra.
To je bilo vrlo čudno; kao da provalnik nije ulazio u ćeliju kroz prozor, nego kao da je ušao kroz vrata a onda izašao kroz prozor.
Prisjetila sam se priče koju mi je ujutro prije svojega odlaska u Akademiju ispričala Olivia i tek tada shvatila da je u toj priči bilo nešto što mi je prešutjela. Jer da je to bila istina, na prozorskoj bi dasci bilo dva otiska- jedan unutra, drugi van.
A zatim je moj pogled pao na jednu od alki u zidu i misli su se ponovno počele kotrljati mojim razumom. Tko je onda skinuo poklopac? On bi mogao biti skinut jedino s vanjske strane; dakle ako je ubojica ušao iznutra, nije ga mogao skinuti. Zapravo, mogao bi ga prvo skinuti, zatim ući u kuću, ubiti Jacoba i izaći kroz prozor, ali čemu tolike komplikacije?
Potok mojih misli se naglo prekinuo, ali samo kako bi ga zamijenio jedan vrlo važan zaključak radi kojega je, zapravo, i počeo teći: imao je suradnika.
Ubojica je imao suradnika. Ali Olivijina priča?
Pa, možda je ona vidjela upravo tog misterioznog suradnika koji je skidao poklopac. A onaj drugi je ušao u kuću i... Ali kako, pobogu? Pa pokraj ulaza su bili stražari, ne bi ih mogao samo tako zaobići!
U iznenadnoj navali bijesa sam vrisnula, počupala se za kosu, naslonila se leđima na zid kuće i glasno udahnula zrak, pokušavajući smiriti se. Moj razum je odbijao raditi dalje; kao da sam već potrošila sav svoj potencijal za taj dan.
***
Sutradan smo ponovno bili okupljeni u sobi za sastanke- Cornell, Caroline, nekoliko Anti-imperijalista, Michael i ja.
Naši su špijuni saznali sve o ravnateljičinim planovima za slijedeći mjesec i poslali nam ih, ovoga puta preko Maxa. Sada je na nama bilo da odlučimo kada ćemo provesti atentat.
-Predlažem noć utorak-srijeda, slijedeći tjedan- prvi se oglasio Michael.
-Zašto?- upitala sam ga sneno. Radi tog su nas sastanka vrlo rano probudili te sam sada ležala na klupi, napola u snu.
-Ne znam. Valjda mi se čini da ću se do tada stići psihički pripremiti za to- odgovorio je Michael i slegnuo ramenima.
-Što se mene tiče, može. Potpuno mi je svejedno; vrijeme nikako ne utječe na naš plan- ponudio je svoje mišljenje Cornell.- A što vi mislite, gospođice Elgort?
Svi su se pogledi usmjerili prema meni; mogla sam ih osjetiti kako mi pokušavaju zaviriti u oči, kako se zapliću između pramenova moje kose ili mi polako nagrizaju stanice kože na licu. Očekivali su samo tri mišljenja: Cornellovo kao mišljenje glave organizacije i Michaela i mene kao onih koji će izvesti taj pogubni plan. Više im nije bilo potrebno; nije postojao razlog zašto bi dali svoja mišljenja.
-Slažem se- rekla sam.- Što prije to obavimo, to bolje.
-Odlično- kimnuo je Cornell, a nehaj u njegovu glasu je nekamo ispario.- Sastanak je završen.
Ustala sam sa svoga mjesta brže od ostalih i žurno izašla iz prostorije.
U predvorju sam pronašla niski, crvenim baršunom presvučeni kauč i spustila se na njega. Osjećala sam se umorno. Pokušavala sam zaviriti u svoju prošlost i ondje pronaći neko logično objašnjenje, razlog za sve ovo što mi se događa, no nije mi polazilo za rukom.
Zdrava mi je logika govorila da je to, naravno, moj visoki kvocijent inteligencije i vječna želja mojih roditelja da mi pomognu da od svojega života napravim nešto više; da mi se ništa od ovoga ne bi dogodilo da sam bila prosječna u svemu. No jednostavno nisam htjela ni pretpostavljati da sve ljude s nekim darom čeka ovakvo prokletstvo.
Pa, sada si to mogu priznati. Možda ih i čeka. Možda postoje i oni koji očekuju takvo prokletstvo; koji mu se nadaju. Ljudi za koje ovakvo prokletstvo nije prokletstvo uopće.
Iz razmišljanja me nije prenuo ni Michael koji je potiho sjeo pokraj mene. Nekoliko smo trenutaka šutjeli, gledajući svatko pred sebe.
-Ubit ćemo čovjeka, Michaele- rekla sam napokon.
-Da.
-Bojim se.
-Ja isto.
Opet tišina, toliko intenzivna da se više i nije činila kao tišina, već kao neki tihi, vrlo naporni zvuk, poput zvonjenja u uhu.
-Pa zašto je to toliko loše?- sada je tišinu prekinuo Michael.- To je ravnateljica Smithson, na kraju krajeva. I ona je ubijala ljude.
Slegnula sam ramenima. Doista nisam znala.
-Ne znam. Nešto mi jednostavno govori da to nije ispravno, iako možda jest. Je li dobrota ubiti jednog čovjeka radi dobrobiti više drugih ljudi?
Michael se zamišljeno zagledao u vrhove svojih cipela, a onda rekao:
-Zaista ne znam, Jannie. Možda i jest, ali, kao što si maloprije rekla, osjećaj jednostavno nije ispravan.
-Razumijem- složila sam se tiho.
-Naravno da razumiješ. Svi razumijemo- pogledao me- da ubiti drugog čovjeka nije ispravno. Čak iako može donijeti pozitivne promjene.