Trudila sam se utišati škripanje podnica koračajući oprezno, na vrhovima nožnih prstiju, poput kakva lovca.
Olivia je ležala na krevetu, spavala je. Plava joj se kosa slijevala niz jastuk poput rijeke blijedog zlata, a mišići lica su bili opušteni, kao da sanja vrlo lak i lagodan san.
Oprezno sam sjela na stolac pokraj pisaćeg stola uz uzglavlje njezina kreveta, noge prebacivši preko jednog od naslona za lakte.
-Olivia.
Reakcije nije bilo.
-Olivia.
Tek su tada dugačke crne trepavice zatreperile. Olivia je otvorila oči i pogledala me snenim pogledom.
-Krećemo poslijepodne, ne ujutro- pospano je promumljala.- Nisi me trebala buditi ovako rano.
-Nisam te zbog polaska probudila.
Na te se moje riječi Olivia prenula. Maglica sna je isparila iz njezinih očiju, a pogled postao priseban, baš kao da je budna već satima. Kao da je unaprijed znala zbog čega sam joj došla.
Uspravila se u sjedeći položaj i uputila mi pogled koji je već sam po sebi postavljao pitanje.
-Prah za puške se ne ispire tako lako, zar ne?- lukavo sam je pogledala, bacajući riječi preko svojih savijenih koljena.
Moja se bivša suučenica pokunjeno, možda čak i prestravljeno, zagledala u plahtu navučenu preko njezina kreveta. Zatim je pogled vratila na mene i rekla:
-Nije onako kako izgleda, vjeruj mi.
-Da ti vjerujem?- ironija u mome tonu je jačala nakon svakog izgovorenog glasa.- A što je onda, ako nije ono što se čini da jest? Što drugo uopće može biti?
-Gledaj, znam da je teško povjerovati- govorila je Olivia stegnutim glasom- ali ja ga nisam ubila. Bila sam ondje te noći, da, bila sam u kontaktu s prahom, ali ja nisam upucala Jacoba Hipwella.
Olivia je zvučala doista iskreno i to me je natjeralo na razmišljanja, no nisam htjela izgledati kao da popuštam.
-Pa što si onda napravila?- upitala sam strogo.
-Te noći mi se nije spavalo. Sjedila sam na prozoru svoje sobe- odgovorila mi je Olivia.- Pa sam u jednom trenutku vidjela ubojicu. Nisam mogla vidjeti lice, bio je odjeven u crnu odjeću i na glavi mu je bila kukuljica, pa i vani je bilo dosta mračno. Popeo se s one strane brda- mahnula je rukom prema prozoru- i došao do prozora Jacobove ćelije. Od početka sam imala loš predosjećaj pa sam se htjela obraniti. U Akademiji sam, prije našeg odlaska, ukrala iz podruma za treninge jedan revolver. Te noći sam se sjetila da ga imam te sam odmah posegnula za njim, ali nije bio napunjen. Trudila sam se puniti ga što brže, no kada sam završila, ubojica je već bio ispalio onaj metak i otišao. Ja sam na prstima imala prah zbog punjenja revolvera i znala sam da ćete posumnjati ako dođem pred vas u onakvom stanju, te sam ga prvo pokušala zguliti i zbog toga sam ostala u sobi duže od ostalih, no nisam ga uspjela očistiti do kraja.
Sljedećega su se trenutka zbunjenost i nevjerica očajno otimale za mene. Na koncu konca je pobijedila zbunjenost te sam upitala:
-Ali zašto nam to nisi ispričala? Pa vidjela si ubojicu, zaboga!
-Mislila sam da mi nećete povjerovati i da ćete me kriviti za ubojstvo, jer znate, ono kada ste me poslali Jacobu da pričam s njim nisam ništa izvukla iz njega pa biste možda pomislili da sam mu došla prijetiti ili nešto slično- Olivia je govorila brzo, nevino gledajući u rub svoga kreveta.
Nevjerica je odustala od pokušaja da me se dočepa; Olivijina je priča zvučala istinito i vjerodostojno.
-Dobro ako je tako- kimnula sam.- Ali svejedno mislim da si to trebala ispričati odmah, barem zbog ubojice.
-A kakva korist od toga?- slegnula je ramenima Olivia; već je počela djelovati opuštenije.- Ionako mu nisam vidjela lice. Što bi se dalo zaključiti iz nejasnih obrisa u mraku?
-Dosta toga- iznijela sam svoju najnoviju misao.- Eh, da sam barem ja bila na tvome mjestu! Možda bih i onaj revolver napunila nešto brže.
Olivia i ja smo se nasmijale, a napetost od maloprije je već bila zaboravljena, baš kao tijekom našeg susreta u hodniku s učionicama u Akademiji, kada je ona plakala a ja sam išla po vodu, nikako se ne nadajući da će me taj susret pomiriti s jednom od mojih neprijatelja.
***
Beatrice, Harris i ja smo stajali pokraj ulaza u kuću Cornellovih. Snijeg nije padao, a nebo je bilo sivo, bezbojno, kao da je netko velikom krpom otro sve boje s njega.
Malo dalje je stajala kočija oko koje su trčkarali sluge slažući na nju stvari potrebne lažnoj posluzi na putu u London.
Oni su odlazili toga dana u pratnji nekolicine Anti-imperijalista, a Michael i ja smo trebali ostati na imanju Cornellovih još neko vrijeme, dok lažna posluga ne skupi dovoljno informacija za daljnje planiranje atentata.
Još dalje, pokraj visoke mršave živice, je stajao Michael i razgovarao o nečemu s Archibaldom i Georgeom.
Razgovor nikako nije htio živjeti, ma što tko od nas rekao.
Sve je bilo tiho i neobično mirno sve dok iz kuće nisu izašli Mayim, Max, Olivia i Joyce.
-Hajde, dolazite ovamo, moramo krenuti!- viknula je Mayim dozivajući ostale.
Svi su se članovi lažne posluge okupili oko kočije, ja sam stajala malo dalje.
-Imate pet minuta za oproštaje- strogo je rekao Max otvarajući si vrata kočije.- Čekat ćemo vas unutra.
Popeo se u kočiju, Mayim trenutak nakon njega. Vrata nisu do kraja zatvorili, kao da su htjeli čuti o čemu ćemo pričati tijekom opraštanja.
Bez ikakvog upozorenja, jednom sam rukom zagrlila Beatrice, drugom Harrisa.
-Nedostajat ćete mi- rekla sam, gledajući u praznu točku iznad njihovih ramena.
-I ti nama- izgovorila je Beatrice, a glas joj je zapeo između pramenova moje raspuštene kose.- Bez tebe će sve biti teže. Zaista.
Nasmiješila sam se.
-No dobro, nije to zauvijek- pustila sam prijatelje iz svoga zagrljaja.- Vidjet ćemo se opet. Još puno puta. Sigurna sam.
-Požurite, nemamo cijeli dan za ovo!- dopro je iz kočije Maxov glas.
Harris je zakolutao očima, no vješto se suzdržao od komentara.
-Čuvajte se- savjetovala sam im, kimnuvši.
-I ti isto, Jan- rekao je Harris netom prije što su on i Beatrice ušli u kočiju.
Kratko sam pozdravila ostale članove posluge, a kada su se svi ukrcali, vrata kočije su se zalupila te je kočija krenula, glasno lupajući kotačima o kvadratnim pločama opločeni put, ostavljajući me u dvorištu samu s Michaelom.