Probudilo me zvono.
Digla sam se iz kreveta umorna, još uvijek ne želeći vjerovati da moj dolazak u Akademiju nije samo ružan san iz kojega ću se uskoro probuditi.
Odsutna, bez ijedne pozitivne misli u glavi, izvadila sam uniformu iz ormara i počela se oblačiti. Djelatnici Akademije su, čuvši da njihova nova učenica ima sedamnaest godina, očito očekivali normalnu, visoku mladu ženu s prosječnim oblinama, te mi je moja uniforma bila malčice preširoka i ružno se borala iznad gornjega ruba korzeta.
Skupila sam kosu odgovarajućom zelenom vrpcom i obula svoje crne cipele.
Baš u trenutku kada sam vezala vezice, na vratima moje sobe se začulo kucanje.
Prišla sam im i otvorila ih. S druge strane, na hodniku, je stajala djevojka mojih godina. Visoka, vitka, duge zlatne kose svezane u pletenicu, velikih očiju. Na sebi je imala uniformu istu kao i moja- samo što je njoj njezina pristajala. U ruci je imala komad papira.
-Ti si nova učenica, zar ne?- upitala me je. Nastavila je nakon što sam kimnula:- Ja sam Eileen Ramsay. Anna Ashton me je poslala da ovo odnesem tebi- pružila mi je onaj papir. Pogledala sam ga i shvatila da je to raspored sati za tjedan dana.- A nije mi rekla ni kako se zoveš.
-Jannat Mary Elgort, drago mi je- rukovale smo se.- Jan za prijatelje.
-Odlično- Eileen se nasmiješila.- Sada moram ići. Nadam se da mi nećeš zamjeriti zbog toga što sam malo zavirila u tvoj raspored dok sam ga nosila. Uglavnom, htjela sam reći samo da je i meni prvi sat Geografija, tako da ćemo se još vidjeti.
Mahnula mi je i otišla, a ja sam zatvorila vrata.
Nisam lagala kada sam joj rekla da mi je drago. Stvarno mi je bilo drago, uglavnom zato što je Eileen djelovala kao osoba koju poželiš upoznati kad je vidiš- prijateljica kakvu nikada nisam imala.
Nakon što sam se pripremila, sišla sam u prostoriju u kojoj sam jučer pričala s Ashtonicom, s torbom u kojoj sam nosila pribor za pisanje i raspored. Prostorija je bila puna mladih.
To je bio trenutak kada sam shvatila da je ta prostorija, zapravo, puno veća nego što sam mislila da jest. Nekako je tijekom moje prve večeri djelovala manja nego što je doista bila. Vidjelo se po tome što je mladih u njoj bilo doista puno.
Djevojke u zelenim haljinama, mladići u zelenim odjelima. Najmlađemu je učeniku bilo oko trinaest godina, najstarijemu možda dvadeset. Stajali su u zbijenim grupicama i pričali, samotnjaka poput mene nije bilo ili ih barem nisam vidjela.
Kao i uvijek pred gomilama, smrznula sam se. Samo sam stajala uza zid, privijajući uza se svoju torbu. S nekim sam nestrpljenjem čekala da zazvoni.
Zvonilo je nakon otprilike pet minuta, najdužih pet minuta u mome životu. Rijeka učenika je potekla u hodnik s učionicama, ja s njima.
Nekako sam, ne znam kako, u gomili uočila Eileeninu vitku pojavu. Slijedila sam je u jednu od većih učionica.
Nakon što sam ušla, ponovno sam se smrznula. Čak sam i, čini mi se, ustuknula pred bučnom gomilom učenika.
Nisu bili istih uzrasta. Smještali su se na svoja mjesta, pričali. Neki su me sumnjičavo pogledavali.
Ne znam koliko bih točno samo stajala da mi Eileen nije domahnula; sjedila je u klupi pokraj djevojke jako joj slične i pokazivala mi prazno mjesto pokraj sebe.
Odahnula sam i brzo, gotovo trčeći, otišla do tog mjesta.
Eileen mi se smiješila, a ona me je druga djevojka pogledavala sa zanimanjem. Tek sam tada uočila da su Eileen i ona gotovo pa sasvim identične: jedina je razlika bila u izrazu lica i načinu na koji je skupila svoju zlatnu kosu.
-Ovo je Beatrice, moja sestra- Eileen je kimnula prema djevojci.- Beatrice, ovo je Jannat Mary Elgort, nova učenica. Kaže da je možemo zvati Jan- pogledala je svoju sestru.
Rukovala sam se s Beatrice. Bila je toliko slična Eileen da sam na trenutak pomislila da se rukujem s njezinim odrazom u zrcalu.
Da, tih je dana u mojoj glavi bilo podosta suludih misli.
Razgovori učenika su utihnuli netom nakon toga jer je u učionicu ušao nastavnik- visok proćelav muškarac u ranijim pedesetima, mršav.
-John Sullivan- šapnula je Eileen sagnuvši se prema meni.- Tako mu je ime.
Zahvalno sam joj kimnula.
Bilo je očito da u Akademiji novi učenici nisu bili neko čudo, barem ne za nastavnike. To sam zaključila iz toga da je gospodin Sullivan samo započeo sat, ne obrativši nimalo pažnje na mene. Samo me je, kada sam kasnije digla ruku da odgovorim na pitanje koje je postavio, pitao za ime. I ništa više.
Da budem iskrena, ne sjećam se dobro toga sata. Nekako sam bila odveć nervozna kako bih zapamtila koju smo lekciju učili toga dana.
Nakon prvog sata sam, tijekom doručka u blagovaonici, sjedila s Eileen i Beatrice. U početku nismo mnogo pričale.
-Tužna si?- moram priznati da me je Beatrice prilično iznenadila tim pitanjem.
Pokupila sam pogled iz svog tanjura i usmjerila ga prema njoj, ne znajući što bih rekla.
-Možeš slobodno reći da jesi- nastavila je umjesto sestre Eileen.- To je normalno. Svi su bili tužni kada su stigli ovamo.
Kimnula sam. Da nastavim razgovor, odlučila sam postaviti pitanje:
-Otkuda ste vi? Kada su vas poslali ovamo?
-Iz Birminghama- odgovorila je Beatrice.- Stigle smo prije otprilike pola godine. Roditelji nisu zarađivali dovoljno da prehrane cijelu obitelj, pa kad su saznali da smo Eileen i ja inteligentnije od prosjeka... Znaš već.
Ponovno sam kimnula.
-A ti?- upitala me je Eileen.
-Barnstaple. Roditelji su htjeli da imam dobru budućnost.
U očima su mi počele navirati suze i uložila sam dosta velik trud u to da ne zaplačem. Na pamet mi je pala jedna pomisao, užasna pomisao.
-A smiju li nas posjećivati?- upitala sam, ne kontrolirajući sasvim dobro svoj jezik.- Naše obitelji, mislim.
Eileen i Beatrice su se pogledale. Onda je, kao da su se tom gestom dogovorile za nešto, Eileen rekla:
-Da. Smiju.
Vratila sam pogled na svoj obrok, vrteći njezine riječi u mislima.
Postojalo je nešto u načinu na koji je to izgovorila. Nešto tužno i potišteno, nešto što je izazivalo sumnje koje sam se uporno trudila odagnati od sebe.