Protezanje u krevetu mi je pomoglo da vratim izgubljenu energiju, dok još nisam ni otvorila oči. Samo sam željela još tih famoznih 5 minuta kako bih odspavala, uvijek fali tih 5 minuta. Moram se ustati kako bih provjerila da li Renato spava i di je Andrej uopšte, od ranog jutra.
Misli mi prekine škripanje vrata od sobe, te se na njima iscrta lik Andreja koji je u rukama nosio bočicu s vodom, a u drugoj Renata.
"Jutro.", kažem mu jer vidim da neću dobit riječ od njega, nešto se mršti. Ustanem s kreveta i preuzmem dijete u svoje naručje.
"Jesi dobro, mili?", upitam a on sjedne od iza sebe, na krevet.
"Boli me koljeno, užasno.", reče. Nije ni čudo, previše se forsira, a svježa je ozljeda još uvijek.
"Idemo kod liječnika?", predložim, a on odbije.
"Bio sam jučer, rekao je da je sve uredu i znam da je normalno da boli.", nije prestajao da radi grimase. Vidim da nije dobro, neću da pritisak vršim, ali neću ni da odustanem od namjere da pomognem.
U vrijeme za ručak došla mi je Izabel koja je iz sve snage insistirala da vidi ultrazvučne slike djeteta. Naravno da sam joj dala, jer ne bi prestala do idućeg dana da me nervira.
"Tko bi rekao, kratko skupa, hop beba, malo vremena kasnije i druga...", komentirala je spuštajući slike na kuhinjski pult.
"A sretna sam.", priznam. Na samu pomisao da sam htjela odustat prije polaska u Katar, mjesto gdje su naši Vatreni uzeli zlato kao najbolji na svijetu, a tu sam upoznala ljubav svog života...
"Kako nećeš biti.", rekla je. U tom trenu se čulo zvono na vratima.
"Sigurno je Andrej, ja cu otvorit.", rekla je odlazeći ka izlaznim vratima. Zaista je bio on, potvrđeno je u roku od odmah jer sam s vrata čula glasiće Ivana i Renata, ali i njegove komentare da su mu popili krv.
"Što ti radiš?", pitao me je odmah čim se našao u kuhinji, iza mene.
"Spremam večeru.", kažem kratko.
"Samo ti, neću ja smetat...", reče te krene ka izlazu iz kuhinje. Na tren zastane. Očekivala sam da će nešto reći, ali nije. Par trenutaka je ćutao.
"Luce, što je ovo?'', pitao je te se okrenem ka njemu.
"Što, srećo?", zbunim se ali mi sve bude jasno kad shvatim da gleda one slike koje nikako nije smio da vidi.
"Am..'', zamucam prije nego se iza njega pojavi Izabel.
"Jao, ostale su mi ultrazvučne slike, hvala jer si ih pričuvao.", lagano je izvukla slike iz njegovih ruku, a on je ostao u šoku.
"Trudna si?", pitao ju je direktno.
"Pa...", skrene pogled ka meni u fazonu "dužna si mi ako dođe do Matea".
"Ljubavi, nećemo sad da pritiskamo, nije lijepo gurati nos u tuđu privatnost.", kažem a on se za čudo složi. Dvoumio se, doduše, između toga da li da opet pita istu stvar, ali znajci kakva je Izabel, odustao je. Izašao je iz kuhinje te otišao kod dječaka u sobu.
"Gotova si ako dođe ovo do Matea.", prošaputala je drčnim tonom.
"Sori.", kažem joj također tiho.
"A paralelno i hvala. Ne znaš koliko ne želim da on brine o bilo čemu.", iskrena sam.
"Ne želi niko, ali ukopala si me.", i dalje je šaputala.
"Srećo, sama si kriva.", logična sam. Sama je rekla da su slike njene, nitko ju tjerao nije. No, znam da je to uradila isključivo iz dobre namjere.
"Reci ću Andreju da se ne miješa u privatnost, sigurna sam da će da ćuti i da Mateo neće da zna ni riječ o ovome.", kažem.
"Vjeruješ muškarcu u 100 procenata? Wou, koliko povjerenja imate vi jedno u drugo.", da li namijerno ovo radi.
"Pa, srećo, od početka se stiče povjerenje pomalo, a ne odjednom.", naravno da je tako.
...
Večer je pala veoma brzo, prekosutra ujutro se vraćamo natrag u Liverpul kako bi Andrej uradio neke ljekarske preglede sa klubom. Dosta smo bili u Hrvatskoj, iako nikad nije dosta. Posao nas čeka, nas život je sad, nažalost u Engleskoj.
"Idem ja da razgovaram s Mateom malo, nismo se čuli ne pamtim od kad.", rekao je Andrej te uze laotop sa police i ode iz sobe. Čim je zatvorio vrata, meni u glavi dođe šta je rekao. Nadam se da neće da se izlane pred njim da je Izabel "trudna", a nije. Valjda neće, vjerujem mu.
Ja sam također pozvala Bornu, kako bismo razgovarali, nadam se ovaj put u miru.
"Ej, Luce.", raspoložen je.
"Ej, što ima?", pitam ga, kao da ne vidim da ulazi u zgradu, jer ide s treninga.
"Evo, idem s treninga, imamo utakmicu sad 21, pa opet 29.. kaos znači ovih dana, a bolestan sam, pod terapijama.", isprica mi.
"Jao..", puhnem na sve to.
"Nadam se da ste ti i Andrej dobro, da se on oporavlja.", upitao me je.
"Naravno, prekosutra smo ponovno u Engleskoj. Malo smo vamo dosli da odmorimo dok možemo...", ispričam mu, iako znam da već zna odgovore na sva pitanja jer su on i Andrej dvije tetkice koje sve kažu jedan drugome.🥰
"Di je on, želim da ga čujem.", nisu se čuli sigurno gotovo dva sata.
"Razgovara s Mateom, ne bih da prekidam, a i želim ja s tobom da razgovaram.", kažem mu.
"Desilo se nešto?", odmah na najgore misli.
"Ne.", odmahnem glavom.
"Ili si došla da me pitaš da li smiješ da se udaš...?", nakon što je to izgovorio jako sam se ismijala.
"Pobogu, ne.", jedva izgovorim kroz smijeh.
"Nego što je?", opet upita.
"Samo mi fali da smo svi na okupu.", priznam iskreno.
"Znaš da do okupljanja repke ima još više od mjesec ipo,..", podsjetio me je.
"Nažalost.", uzdahnem.
Razgovor je trajao još veoma, veoma kratko. Borna je dobio neki drugi poziv od suigrača, pa je morao da prekine naš. Taman ću da odem da vidim što Andrej radi.
Na izlazu iz sobe, umalo sam ga ubila vratima.
"Sori, sori...", izgovorim te shvatim da na njegovom licu ima osmijeh, ali ne dolazi do očiju.
"Što je?", upitam.
"Djelujes kao da te poplava izbacila.", dodam.
"Mateo me iznervirao, bit ću okej.", složio je ozbiljnu facu, prošao pored mene i spustio laotop na policu.
"O čemu je riječ?", insistiram.
"Nebitno, proći će.", skrenuo je pogled mimo mene. Čim je on takav, nije dobro. Posebno jer je doslovno od jutros neraspoložen.
"Spakovat ću kufere za povratak u Liverpul.", rekao je kratko otvarajuci putnu torbu.
Oslonila sam se na zid i posmatrala ga kako se u tišini pakuje. Neobično je gledati ga u tišini. Uvijek ima što za prokomentirati, dobaciti svoju misao na sve ikad..
Iz misli me trgne zvono na mobitelu, tako triput zaredom. Poruke.. kasnije ću da ih otvorim, idem prvo do Renata.
Stajao je kod ormana iz kog je čupao sve stvari. Što je stariji ne znam da l postaje čovjek ili je još uvijek mala beba, zbog nekih situacija koje se događaju.
"Pusti to, Renato! Dođi da se skupa pakiramo za put.", primim ruku svog sina, a potom uzmem i putnu torbu u koju opet, po ko zna koji put u zadnjih par tjedana, pakiram njegove stvari. Opet mi dođe poruka na mobitel. Možda je nešto važno, čim toliko zvoni. Uzela sam mobitel I otvorila poruke, bile su od Izabel.
"Mateo je saznao, Andrej mu je čestitao!", pisalo je u jednoj od poruka.
"Što sad da ja radim, molim te?"
"Fino objasni Andreju da si ti u drugom stanju, jer Mateo misli da sam mu ja prećutala.", napisala je.
Uzdahnula sam nakon posljednje pročitane poruke. Andrej nije normalan, još je neraspoložen od kad je čestitao Mateu na tom što je Mateova žena trudna???
"Prosto kaži Mateu istinu, ne ljuti se odmah, Andreja ću ja lako, ne brini se."
Moram mu reći sve, nije kao da krijem tko zna što, ipak je to i njegovo dijete.
Kako će Andrej da reagira kad sazna da ipak neće Mateo postati otac, već on?🤔🤗
Vote?