42. dio

44 4 20
                                    

(Ostavljajte usputne komentare)










"Nista mi se ne da danas.", progunđam ustajuci iz kreveta. Andrej je već uveliko bio na nogama.

"Ni nemoj onda. Danas se odmori, sutra letimo za Liverpul.", pogleda me kroz odraz u ogledalu dok je namiještao majicu.

"Jesi ti uopće spavao noćas?", upitam ga zijevajuci.

"Jesam, malo.", odgovori.

"Odakle ti snaga. Ja sam tako iscrpljena .", zakukam.

"A kad se vratim u Liverpul, 2 dana ću samo biti doma sa Renatom i spremati se lagano za porod.", moram da priznam da nismo ništa posebno spremali za bebu. Većina stvari je ostala od Renata od prije dvije godine.

"Jao jedva čekam da nam I naš drugi mali dođe na svijet.", nasmijao se a i ja popratim situaciju smijehom.

"I ja.", kažem.

"Odoh po Renata.", reče odlazeći ka vratima sobe.

"E nemoj, dovešće ga Borna malo poslije.", zaustavim ga.

"Znaš da je sa njim.", naravno da je Borna odlučio da bude super ujka i da uzme nećaka kako bismo se mi uspješno odmorili barem malo.

"Ali ti mi donesi vode ako možeš.", zamolim ga a on to odmah učini. Ja se ustanem I prvo uzmem mobitel u ruke. Prvo me je dočekalo brdo poruka, čestitke, poljupci, pozdravi... sve povodom jučerašnjeg dana. Najviše me je iznenadila poruka od one novinarke.

"Ispričala sam se onoj beograđanki. Sad ćeš ono obrisati i nećeš stavljati javno.", pisalo je.

"Naravno da hoću, dok se i meni ne ispričaš za takav ton.", napišem joj te ostavim mobitel po strani. Neće sa mnom nitko pričati kao sa idiotom.

"Mislim da su Borna I Renato stigli.", uđe Andrej u sobu sa bocom vode.

"Vako rano?", čudi me da je Borna budan ovako rano a kasno je zaspao. Doslovno jutros u 5. Znam da se budi inače rano, ali danas nema razloga za to. Andrejeve sumnje je potvrdilo zvono na vratima.

"Da, upravu sam.", reče odlazeći ka izlaznim vratima.

"Gdje je tatin sin?", čujem glasove mojih dečkiju kad ovaj otvori vrata.

"Vidiš da te kulira.", reče mu Borna nakon što ga Renato zaobiđe kad mene ugleda iza Andreja.

"Mamino.", primim ga u naručje I poljubim u obraz. Kako mi je falio.

"Zašto ste vako rano došli?", upitam Bornu a on puhne.

"Protiv moje volje, točnije- voljom vašeg sina.", pogleda u našem smijeru.

"Zaspao sam u doslovno pola 6, sav sretan što sam se napokon okupao i legao u krevet... već sat ipol kasnije.. on..", buni se.

"Nama je tako već dvije godine.", spustim Renata na pod i skinem mu patikice.

"Mama, idemo se igrati?", primi me za prst i počne vući ka vratima sobe.

"A da se idemo pakirati za put?", upitam ga.

"Da.", pogleda me.

"Ajde.", želim stvarno da jutro provedem sa sinom. Ako ne odmarajući onda uz nešto korisno bez previše umaranja.

"Idemo doma u Liverpul.", podignem ga na krevet, uzmem ruksak I počnem da pakiram neke stvari.

"Idemo i spremati stvari za bebu.", pogledam ga a on se nasmiješi gledajući u mom smijeru

"Beba...", prošapuće objašnjavajući nešto rukama.

"Kako se vi zabavljate.", Borna nas posmatra sa vrata sobe.

•AKO IŠTA VRIJEDI•Where stories live. Discover now