•AKO IŠTA VRIJEDI•

17. dio

"Kako si zadovoljna tokom večerašnje promocije modne kolekcije?", intervju sa Sofijom me je dosta opustio, iako sam danas ponovno imala dan D. Cijelu prethodnu noć sam provela pored wc školjke, a jutro mi je počelo katastrofa.

"Zadovoljna sam kako sve protiče, posebno mi je drago što su svi moji dragi ljudi uspjeli da dođu čak ovamo, u Beograd.", odgovorila je. Nisam više htjela da ju zamaram pitanjima. Čini mi se da je to to. Zahvalila mi se na prijatnim i neupadnim pitanjima, a ja njoj na odgovorima.

Prešla sam pogledom preko crvenog tepiha u holu jednog od najpopularnijih hotela u Beogradu. Zadovoljno sam se nasmijala gledajući svoju novu prijateljicu kako je sretna što su čak i neki nogometaši i njihove djevojke uspjeli da dođu čak u Beograd radi promocije modne kolekcije.

Posebno mi je privukao pažnju njihov kapetan reprezentacije, Dušan Tadić, koji me je impresionirao svojim odgovorima na moja pitanja na početku večeri.

Skrenula sam pogled ka drugom dijelu crvenog tepiha gdje su pozirali Sofija, njen dečko Luka i jos neka djevojka. Sofijin izraz lica mi je govorio da je sretna toliko da bi poletjela da kako može.

Trenutno je tepihom prolazio Nemanja Radonjić, sa svojom pretpostavljam djevojkom. Svi fotoreporteri su zabilježili njihov dolazak.

"Lucija.", čula sam ženski glas od iza sebe.

"Zamišljena si.", okrenula sam se I vidjela da je to Sofija.

"Posmatram Radonjića i njegovu...", zastanem prije nego izgovorim bilo sta pogrešno.

"...djevojku.. Isidora je Nemanjina djevojka. Ti Nemanju poznaješ?", pitala me je.

"Am.. ne.", pogledam ju.

"Nikog od srpskih nogometaša ne poznajem osobno, ali znam im imena i to.", priznam.

"Sofija.", prišla nam je Isidora sa osmijehom na licu. Ona i Sofija se zagrle.

"Izgledaš baš glamurozno, Sofi.", kakvi komplimenti padaju večeras. Nevjerojatno je.

"Takođe, draga moja.", uzvrati joj Sofija.

"A ovo je Lucija, nova novinarka u našem timu.", predstavila me je Isidori.

"Ja sam Isidora.", pružila mi je ruku koju sam s osmijehom prihvatila.

"Drago mi je.", kažem joj.

"Koliko si dugo ovdje? Kako si se odlučila baš za ovaj posao, mislim, nisi iz Srbije. Čujem naglasak.", znala sam da će to da me pita.

"Duga priča, nadam se da će biti prilike za razgovor.", kažem te odlučim da se sklonim od njih. Neka ostanu malo nasamo makar jedan minut.

Posto sam ponovno osjećala jaku mučninu, otišla sam do toaleta kako bih povratila. Jedva čekam da dođem u hotel kako bih skinula štikle i istuširala se hladnom vodom.

Na samom izlazu iz toaleta, dočekao me je moj "šef", Stevan. Primio me je za ruku i povukao natrag u toalet.

"Što radiš, ovo je ženski toalet.'', opomenula sam ga. Svaki tren bi neko mogao da naiđe i svašta da pomisli.

"Što ti radiš? Svukuda hodaš, samo ne radiš posao.", pravi se jako pametan.

"Ja sam svoj posao odradila još prije 10 minuta.", prekrizim ruke.

"U toalet sam došla jer sam imala potrebu, ne da bih...", krenem da kažem ali ostatak rečenice ostane u zraku.

"Ne odgovaraj mi tako drsko!", viknuo je. Tek što sam čula te riječi, umalo sam povratila svud oko sebe. Utrčala sam u prvu kabinu kako bih povratila.