•AKO IŠTA VRIJEDI•

31.dio

(Ostavljajte usputne komentare)

Prostorijom je vladao muk. Jedini izvor zvuka bio je lupkanje vilicom od tanjure, iako nitko nije ni zalogaj stavio u usta.

Posmatrati dečke kako ponovno gube finale i opet preuzimaju medalju kao gubitnici bilo je kao da je netko zario nož u srce. Pola njih čak se nije ni nalazilo u restoranu gdje se odvijala večera.

"Ajde reci mi, da čujem.", prišla mi je Izabel sa šalicom čaja I sjela preko puta mene.

"Rekla mi je Nina da si ćutljiva jako nakon razgovora s Joškom", samo odmahnem glavom na te riječi.

"Pa što je onda? Nije valjda toliko utjecalo na tebe to što su dečki izgubili...", upitala je, a ja se ustanem.

"Gledaj, nemam sad snage da ikome pričam bilo što. Idem da spavam.", spustim svoju šalicu čaja na stol, uzmem ruksak I krenem ka izlazu.

"Nemam pojma ni što radim ovdje.", gunđala sam si u bradu žurno hodajući ka vratima. Ipak, izgleda da nisam bila jedina koja je trebala ući, tj izaći na ta vrata.

"Jebote, gledaš li kuda ideš?", počastila sam muškarca, definitivno višeg od mene, psovkama zbog jačine udarca.

"Jesi dobro?", podigla sam glavu i ispred sebe ugledala Joška.

"To si ti.", izustim kad shvatim tko je ispred mene.

"Koji vrag hodaš ko bez glave?", namjestim kosu sa strane i ne dopustim mu da kaže i riječ. Ne bi li ga slušala ponovno.

"Sori, nisam gledao kuda idem.", loš pokušaj da se opravda.

"Idem da spavam.", još jednom se okrenem ka njemu i pogledam ga.

"Laku noc.", stajao je nedaleko od mene i bez riječi klimnuo glavom na to posljednje.

Cijelu noć sam slabo spavala. U glavi su mi se vrtili razni scenariji "Što kad bi" i "što da je". Nakon jučerašnjeg dana i razgovora sa Gvardiolom, ostala sam bez teksta. Doduše, negdje sam i osjećala da ovo što radi da je s razlogom. Ništa on ne radi bez razloga. Sem ovoga. Vidi da imam obitelj i djecu. Ne kapiram ga uopste.

"Sad ćeš lijepo da kažeš tko te je tako rastužio, naljutio ili štogod?!", ušla mi je Nina u sobu. Nisam se ni ustala iz kreveta kako treba, iako sam svjesna da treba i stvari da pakiram u kofere. Danas je let za Zagreb.

"Nisam ništa od toga, samo sam umorna i želim da vidim dijete napokon.", kažem.

"A jučerašnji razgovor s Joškom?", izignorirala je moj prethodni pokušaj da skrenem s teme.

"Nemoj mi reći da nisi ponovno ni riječ progovorila s njim na tu temu. Mislim, sudeći po svemu što se događa nakon toga..  ne znam..", uporna je, kao obično.

"Bože.", prođem rukom kroz kosu, pokušavajući svim silama da ne popizdim jer sad moram i naglas da razgovaram s nekim o tome, na tu temu.

"Ja definitivno neću da čujem za njega.", kažem joj to, kao da nisam to odlučila prije par trenutaka.

"Mislim tko bi normalan..", zaustavim se kad shvatim da mi pažljivo daje priliku da joj saopštim što se desilo, ali ne. Neću o tome ni da mislim, kamoli govorim.

"Što? Ko bi normalan..? Ajde dalje?!", potiskivala me je da kažem dalje.

"Nina, previše mi je ovoga i sveg ikad.", sjednem odmah pored nje.

"Uostalom, nije li danas let za kući?", upitam ju. Sjedi sa mnom kao da neće kasniti na aerodrom.

"Ja imam vremena do večeras. Ja idem za Beograd kasnije. Vaš je let prije.", obrusi mi.