45. dio

35 4 9
                                    


(Ostavljajte usputne komentare)





Iskreno jedva sam čekala da mi I naredna dva tjedna prođu u miru i da posljednje dane provedem sa Renatom prije nego njegov bata dođe na svijet.

Početak je oktobra. Još uvijek je vrijeme vani veoma lijepo, iako se desi da pljusne kiša. Slatka mirisna jesen obavija našu četvrt. Mislim da je i Renato uzbuđen zbog rođenja brata, non stop vodimo neke male razgovore u kom mu pričam o njegovom braci.

Pomalo se smiješim njegovoj neizmjernoj radosti, jer znam da bi se naša obitelj mogla svaki tren proširiti i postati veća za još jednog malog člana obitelji.



...
Sjedim na podu našeg dnevnog boravka dok pokušavam da spakiram posljednje stvari u ruksak koji treba da nosim u bolnicu. Osjećam kao da mi je srce u grlu zbog svega što dolazi.

Renato se sve vrijeme vrti tu oko mene, pokušavajući da uhvati moju pažnju dok kupi igračke u kutiju gdje su i inače.

"Je li ovo dobro, mama?", pita me gledajući ka meni, dok me neodoljivo podsjeća na Andreja i njegovu nestrpljivost da nešto sazna.

"Da Renći, super je.", pokušavam osmijehom da suzbijem valove nelagode koji prolaze mojim tijelom.

Udahnem nekoliko puta duboko dok zakopčavam ruksak gdje su bebine stvari i još neke sitnice. Čim zatvorim ruksak, sjednem na kauč posmatrajuci Renata kako se igra na podu sa igračkicama. Imam potrebu da se svima zahvalim na ovim momentima koje provodim s njim prije nego se sve promijeni.

"Reno, jesi spreman za dolazak bate?", upitam ga a on me baš tad pogleda.

"Aha...", promrmljao je vraćajući pogled ka igračkama.

"Bit ćeš ti najbolji brat na svijetu.", oči mi zasuze prije nego mi mobitel pozvonio.

Pogledam na ekran svog pametnog telefona i vidim da me zove Nina. Brzo pritisnem "prihvati" i Nina se pojavi preko ekrana s osmijehom.

"Eej, Luce.", pozdravi me s osmijehom.

"Ej, Nina. Što ima?", uzvratim joj osmijeh.

"Ej evo nista. Došla sam u Barcelonu upravo i legla u krevet. Ti?",odgovori ona s blagim uzdahom.

"Što misliš da ja radim? Samo hodam okolo, gledam u sat i nestrpljivo očekujem kad će me jebeni trudovi uhvatiti da se više porodim", priznam da sam nestrpljiva.

"Jao jesi li spremna?", upita me znatiželjno.

"E upravo sam završila sa pakiranjem. Jedino što čekam je naš mali dečko.", nasmijem se dok ne skidam pogled sa Renata.

"Nego, pusti mene, što ti radiš? Čuješ li se sa Lukom? Njega nisam čula već mjesec dana skoro.", upitam skrećući s teme.

"Baš sam se sinoć čula s njim i ekipom. Imali su sinoć neku tekmu, prošla neriješeno.", uzdahne.

"Bit će bolje, valjda.", uzdahnem i ja.

"Nego, jeste vi smislili adekvatno ime?", upita me ponovno vraćajući na prvobitnu temu.

"Jesmo, ustvari ne baš.. vrtimo se između nekoliko njih, ali je meni samo jedno u glavi.", priznam da imam favorita.

"Pa kaži.", nestrpljiva je da sazna.

"Sven.", kažem kratko.

"Jao slatko.", reče.

"Zamisli za 19 godina zaigra za hrvatsku reprezentaciju - Sven Kramarić.", lijepo je to zamislila.

"Zvučiš poput Andreja.", kažem.

"Dijete se ni rodio nije a već mu oblačite dres reprezentacije.", ne želim da moja djeca budu u životu ono što ne žele.

"Dobro ajd, samo sam razmišljala o tome sad. Sori na ovome.", isprica se i ja prihvatim isprike. Ja I moje burne reakcije.

Nakon što završimo razgovor, osjećam se još spremnije za ono što dolazi uskoro. Znam da imam podršku obitelji i prijatelja, sad čak i znam budućnost svog sina, iako je djelimicno očito da će se opredijeliti za nogomet jednoga dana.

Nakon što Renata pošaljem na spavanje, ja se također spremim za krevet. Jedva čekam da zaspim, iako znam da ću opet ujutro biti nenaspavana i umorna.

...
Bude me jaki trzaji bola u donjem dijelu trbuha. U prvi tren se zbunjeno budim i osjećajući kako me nešto steže iznutra. Pogledam na sat, pokazuje skoro pola dva nakon ponoći. Spuštam mobitel natrag na noćni ormarić i shvaćam da ovo nije obična nelagoda već nešto drugo.

Ležim u krevetu osjećajući nalet bolova kako mi prolazi kroz tijelo. Mučnina se pojavljuje u naletu najjačih kontrakcija.

Ustanem iz kreveta ignorirajući bolove i znajući što dolazi svaki tren. U trenutku kad iza mene zalupe vrata sobe, ugledam Andreja još uvijek na video-pozivu sa Bornom.

"Što ti vampiriš, vampirice moja?", uputi komentar prije nego shvati da se nešto događa.

"Što ti je?", okrene se ka meni i upita zabrinuto.

"Počelo je...", uplakano izgovorim.

"Isuse, Andrej! Reagiraj što stojiš!", čujem viku Borne koji tim nimalo ne pomaže.

"Prekinut cu poziv, Borna. Zovem te kad sve prođe!", panično je kliktao da bi prekinuo poziv.

Dok se kontrakcije povećavaju i postaju sve češće sjetim se da sam zaboravila ruksak sa stvarima za rodilište.

"Pozuri, poroditi ću se dok dođeš!", vičem mu dok on izbezumljeno hita ka spavaćoj sobi. U trenutku kad se Andrej vrati vidim I Renata u njegovom naručju, kako mu spava na ramenu.

"Ostani tu, Renato.", kao kroz maglu čujem Andreja koji je smjestio našeg sina na stražnjem sjedalu. Renato još uvijek spava i ni ne sluti da će već narednog jutra biti stariji braco.

Osjećam kako mi srce lupa kao nikad do sad, dok se spuštam na sjedalo iza sebe. Pogledam iza sebe gdje Renato spava. Osjećam samo hrabrost za sve što dolazi.


...
Suze radosnice poteku niz moje obraze dok me obasipa neizmjeran osjećaj sreće i blagoslova, nakon sto cujem prvi plač svog novorođenčeta. Moj sin je stigao, moj mali Sven. Moja ljubav i radost koja će da traje cijeli život napokon je tu.

Kada babica nježno spusti mog sina na moje grudi, osjećam da se cijeli svijet zaustavlja. Osjećam tu toplinu i nježnost jer je napokon tu. Vrijedilo je sve ovo.

Osjećam nježan dodir na svojoj ruci te otvaram oči. Kroz zamagljen pogled shvatim da je pored mene medicinska sestra koja me budi iz sna.

"Lucija, vrijeme je za hranjenje bebice.", pruži mi malu bundicu u kojoj je smješten moj sin. Nježno ga primim na svoje grudi dok on traži toplinu majcinog dodira.

Gledam ga s osmijehom na licu dok ga prvi put hranim, kroz glavu mi prolaze slike od prije dvije godine kad sam rodila Renata.

Pogledam ka vratima koja su se otvorila a tren nakon toga se tu pojaviše moji dečki - Andrej I Renato.

"Vidi srećo tko nam je došao.", nasmijem se suznih očiju dok mi oni prilaze.

"Predivan je.", u glasu čujem ponos jer je opet postao tata još jednog dečka. Nježno ga miluje po obrazu.

"Vidi Reno, tvoj bata.", skrene pogled sa novorođenčeta.

"Beba..", reče Renato ne sklanjajuci ruku iz usta.

"Tako sam ponosan na tebe, ljubavi.", osjećam njegovu toplinu ruke preko svoje, a tren nakon toga i poljubac u čelo.

"Trebao bih napokon da javim Borni što se dogodilo.", reče.

"Jadan se brine tamo u Nizozemskoj sto mu se događa sa sestrom.", dodao je uzimajući Renata u naručje.


















-Svenki nam je došao 💙🎀
Očekujte dosta toga do kraja🫦
Tek kreće zanimljivo, sad! Ahahahaha
Utisci?

•AKO IŠTA VRIJEDI•Where stories live. Discover now