•AKO IŠTA VRIJEDI•

2. dio

(Ostavljajte usputne komentare)

Nakon mnogo sati leta iz Zagreba u Liverpul, naš put je okončan ulaskom u nov dom. Andrej mi je prije par mjeseci, kad je bio u Hrvatskoj ostavio ključ stana, koji smo tad tek kupili, s riječima: "Naš šampion će jednog dana redati trofeje po policama u našem stanu".

Sada je taj isti stan komplet uređen u potpuno našem, zajedničkom, stilu. Naš stil je gotovo pa isti. Oboje smo obožavatelji nogometa, volimo Hrvatsku ne jer moramo, nego iz srca.

Renatovu sobicu je on uredio po svojoj želji. Ja sam samo željela da mu preko plafona budu zvjezdice koje svijetle noću, a samim tim da je on još mali i ne želi da spava sam u mraku, to će nam pomoći da pređe strah od mraka. Ostatak sobice je, kako sam rekla, prepušten u Andrejeve ruke.

Ne bi Renato bio sin Svjetskog nogometnog prvaka ako ne bi preko cijele sredine zida imao sliku trofeja Svjetskog prvenstva. Iznad krevetića je zakačena pločica sa imenom "RENATO", a ukrašena je u bojama hrvatske zastave. Čak je i tepih u tom fazonu. Ma da sam se i ja išta pitala i sekunda, sigurno bi ostalo sve isto.

Sudeći po tome da smo došli baš u momentu kad je Andreju trening, odlučila sam da se prošetam do tamo, taman da jedemo nešto usput, a i da kupim par stvarčica.

Po dolasku na stadion, na samom ulazu nas je dočekao čovjek iz obezbjeđenja sa riječima:

"Fanovima je zabranjen ulaz za vrijeme treninga."

Jako me je nasmijalo to, pa sam odlučila da odgovorim:

"Ja nisam ničiji fan ovdje, osim svog zaručnika. Pusti me da uđem."

Pokušao je da me skulira i sačeka da se u nekom momentu vjerojatno sklonim i odem, ali ne bi bilo to to.

"Možeš da me pustiš, zaručnik mi je trenutno na treningu, sina nije vidio tri mjeseca.", pokušam na lijep način zamolim da me pusti. No, džabe.

"Okej, onda mi zovni Kramarića ovamo da dođe, inače neće proći dobro.", izbezumio se čim je čuo da sam zaista pomenula prezime jednog od igrača iz kluba. Klimnuo je glavom rekavši:

"Oprosti, nisam znao...", a potom me pustio da skupa sa sinom uđem kroz sporedni ulaz do stadiona.

Trening je bio pri kraju, što se kaže još su neki trčali "kazneni krug". Andreja sam locirala sa nekim od dečkiju kako razgovaraju na klupi. Pustila sam Renata da prvi ode do tate, kako bi iznenađenje bilo upotpunjeno.

"Pogledaj dijete.", rekao je iznenađeno taj dečko pored Andreja, koji je ugledavši mene zaćutao jer mu je sve bilo jasno. Andrej se okrenuo i zgrabio dijete u naručje, a sekund nakon toga počeo i da plače.

"Ej, eej.. nećeš da plačeš..", prišla sam mu i poljubila ga u usne, dok je on dijete čvrsto primio na grudi.

"Isuse.. nisam imao pojma da ćeš doći čak ovamo.. kad...? Zašto...?", počelo je ispitivanje.

"Nisam mogla da čekam više da te vidim pa sam se prošetala sa sinom do ovamo.", odgovorim ne skidajući osmijeh s lica. Sreća pa Anfield, stadion gdje se održavaju treninzi i utakmice Liverpula, nije daleko od našeg stana.

"Kolko ste mi falili, nisi svjesna.", spustio je dijete na travnjak, kako bi I mene zagrlio lijepo.

"I ti si nama, previše.", kažem te ga još jednom poljubim, a onda budemo primorani da se razdvojimo.

"Andrej, kreni!", mahnuo mu je suigrač rukom dok se ekipa kretala kroz tunel ka svlačionici. Andrej mu je klimnuo glavom, uzeo bocu s vodom i sa osmijehom preko cijelog lica otišao za njima. Volim kad je nasmijan i sretan. Ništa ne može da zamijeni moju sreću kad vidim da je i on sretan.