Spustila sam i posljednju stvarčicu u kofer, te ga zatvorila. Hvala Bogu pa sam uspjela da rezerviram kartu za Liverpul odmah za prekosutra uvečer. Ne mogu da dočekam da dođem doma, zagrlim Andreja i da ga više ne puštam iz zagrljaja. Također, jedva čekam da mi ljekar potvrdi jesam li u drugom stanju ili ne. No, po svemu sudeći, po onom pozitivnom testu, sve više vjerujem da ćemo Andrej I ja postati mama i tata još jednog člana obitelji.
"Još me zanima što se točno desilo, nije valjda samo taj Stevan kriv za takvo raspoloženje moje ljube.", Andrej I ja smo već oko sat vremena na video pozivu. Čim je završio s obavezama, terapijama, za taj dan, pozvao me je.
"Dovraga Andrej, ne bih da pričam o njemu više. Gadi mi se pomisao na njega...", kažem iskreno.
"Okej, sori, neću više. ", ispričao mi se.
"Idem do toaleta, ostavljam ti Renu na kratko. Sad cu doći.", kažem odlazeći ka vratima toaleta. Ponovno mučnine. Sva sreca pa je sve krenulo kad sam van Liverpula, tj dok Andrej nije sa mnom. Ovo će biti pravo iznenađenje za njega, kad sazna. A na sekund sam da mu sve kažem već sad. No, neću.
Izašla sam iz toaleta i prišla mojim dečkima. Renato je pomno pratio svaku riječ Andreja. Na mili sekund sam da zaplačem, ali suzdržati ću se jer smo već za dva dana ponovno skupa.
"Plašim se da mi ne dovedeš diplomata natrag doma, a ne sina od godinu i pol.", nasmijem se na tu izjavu.
"Ne brini se, idalje je mamina maza.", kažem nakon čega mi dođe notifikacija na mobitelu. Uzela sam ga i otvorila instagram. Došlo mi je praćenje od Nine koju sam danas upoznala. Odmah sam joj vratila praćenje. Zbilja sam u zajedničkim prijateljima imala dosta ljudi.
"Znaš koga sam upoznala danas?", sjednem na kauč pored Renata spuštajući mobitel pored sebe. Andrej odmahne glavom.
"Curu Luke Šučića.", kažem kratko.
"Lukica ima curu?", pitao me je.
"Očito je.", slegnem ramenima.
"Iz Beograda je. Malo je i meni bilo čudno, Luka nikad nije pominjao curu, niti sam ju viđala.", kažem mu.
"Dušo, ne moraš ti sve da znaš.", logičan je.
"Ne, samo mi je malo neobično. Naš Luka Šučić i Beograđanka. Gdje li su se oni upoznali.", malo me sad i zanima.
"Zajednički prijatelji, mozda?", volim što u sekundi misli.
Razgovarali smo još barem pol sata o svakodnevnim stvarima, klasično za nas. Morala sam ja da prekinem jer sam morala da se tuširam, a i Renata da spremim za spavanje. Kasno je za dijete poput njega, nema naviku da bude budan do kasno u noć.
Idući dan je prošao isuvise brzo. Iskoristila sam lijepo proljetno vrijeme da obiđem sa sinom Beograd. Malo je čudno da za 20 i više godina prvi put sad dolazim u ovaj grad. Dosta se razlikuje od Zagreba, grada u kom sam rođena. Mislim, očito je.
Po ulasku u hotelsku sobu, svukla sam Renatu jaknu te se on odmah bacio na igranje s igračkama koje sam mu kupila sad, dok smo šetali gradom. Ja sam uzela mobitel kako bih provjerila poruke i uopste samo malo da predah napravim od svega.
"Opet su me dodale u grupu.", pomislim čim vidim novu, aktivnu grupu na instagramu. Ušla sam u razgovor i prvo pogledala članove grupe. Bilo ih je nekoliko samo. Međ njima je bila i Nina, djevojka koju sam jučer upoznala preko Sofije.
"Dobro večer.", napišem na grupu kako bih pozdravila ekipu.
"Di si Luce.", prvo je poruku registrirala Izabel, jer tko je drugi non stop ažuran na društvenim mrežama.
"Što se desava, kakva je ovo grupa?", pitam ju.
"Nikolina reče da te je upoznala, pa reko naša grupa žena ima grupu i na instagramu i na svim mrežama, a ti koristiš samo instagram... pa sam dodala gospođicu Kramarić.", nakon ove Izabeline poruke, sve mi je bilo jasno. Izgleda da samo ja nemam pojma tko je Nikolina i da Sucic nema curu.
Tad je u chat ušla i Nikolina. Ona mi se čini baš dobrom djevojkom, nije umišljena, a to mi je bitno iskreno kod ljudi, posebno žena.
"Ogovarate me.", napisala je Nina na grupu.
"Malo da.", preduhitrila me je Izabel.
"Cure, napuštam vas sad, moram ići da riješim još neke sitnice, pa se čujemo.", odjavim se iz razgovora. Znam da bi me one sad zapricale, rado bih ja s njima satima razgovarala, ali nemam vremena baš.
Liverpul, Engleska📌
Nakon najnapornijeg leta do Liverpula, napokon smo došli na lokaciju. Posto mi nije padalo na pamet da hodam s malim djetetom, sve sa koferima, a niti da zovem ozlijeđenog Andreja da dolazi po nas, uzela sam si taksi i lagano smo došli do odredišta.
Pošto je bila večer, svjetla su bila ugašena. Kao obično, Andrej nije doma. Taman ću ja da se raspremim u miru, ali prije toga da ostavim sina da spava. Čim sam ga spustila na krevetić, promeškoljio se. Očito je da je i njemu nedostajao Liverpul, tata i sve što se toga tiče. A kako i neće.
Narednih, barem sat vremena, provela sam u raspakivanju stvari. Iako Andrej nije tu trenutno, osjećam njegovu prisutnost. Jedva čekam da ga zagrlim i da mu kroz narednih nekoliko dana kažem za naše malo čudo u mom trbuhu. Već vidim onaj najljepši osmijeh preko njegovog lica.
Misli mi prekine zvuk mobitela, ali u tom momentu i zvuk ključeva u vratima. Istrčala sam iz sobe I poput malog djeteta otrčala Andreju u zagrljaj.
"Lucija.", izgovorio je samo to, a nakon toga je samo uspio da zatvori vrata od iza sebe.
"Isuse, koliko si mi falio.", kažem te bez razmišljanja ga poljubim u usne. Mislim da je taj poljubac bio samo dio onoga koliko mi je falio.
"Čekaj, Borna me zove.", kažem kad shvatim da mi mobitel i sad zvoni u ruci. Odmah se oboje uključimo na video poziv.
"Gdje ste?!", kaže vidno raspoloženi Borna. Ja obrišem suze koje su same navirale na oči.
"Emotivan rastanak, emotivan sastanak zaljubljenih.", prokomentira Borna dok ja uzdahnem i pogledam ka Andreju koji je puhnuo.
"Jesi ljubomoran jer je Luce sa mnom, a ne s tobom, razmaženko.", dobaci Andrej hodajući ispred mene ka dnevnoj.
"Alo, mali. Zaboravljaš da sam joj ja i dalje stariji brat i da ćemo se sresti ti i ja kad tad.", pogledam ka Borni koji je mrtav ladan to izgovorio. Znam da je zaštitnički nastrojen uvijek, ali nekad zna da pretjera. Makar prema Andreju ne treba da se ponaša kao da ima 5, a ne 25 godina.
"Da ja idem ako ćete vi da se tako lijepo raspravljate ko me više voli?", kažem im obojici. Napokon ućutaše. Andrej se povukao u kuhinju, a ja sam otišla u dnevnu.
"Nećemo sad da cutimo?", pokušam da prekinem tišinu. Borna je gledao u mene i sve vrijeme htio da mi kaže nešto, ali nije. Čim to radi znam da je naumio nešto ludo.
"Jeste čuli da je Josko dobio danas crveni?", ušao je i Andrej u dnevnu.
"Joško?", pogledam ka njemu I on samo klimne glavom.
"Nisam čuo, kako se dogodilo to?", upita Borna. Ovaj samo slegne ramenima
"Nemam pojma, nezgodno mi bilo pitati bilo što nakon te tekme, čovjek je kao i svi u šoku. A ja da uđem da vidim na netu, tko zna i što bih pročitao i za njega, a i za sebe.", logičan je.
"Jedino što sam čuo od njega je da će ići za Zagreb dok je pod suspenzijom, taman da riješi i onu povredu što ima.", dodao je Andrej.
"Jesi se ti to čuo s njim, molim te?", pitam Andreja, on samo klimne glavom.
Tako mi je drago da su nakon svega ostali prijatelji. Svi smo svjesni Katra i njihovog lošeg odnosa. Nakon svega, bio bi red da se oni dovedu u stanje kao prije nego se sve desilo. Ipak su oni prvaci svijeta, a ne neki usputni klošari.
...
Pogledala sam na sat na mobitelu. Pokazivao je više od devet ipo. Iz nekog čudnog razloga sam se ovog jutra uspavala, a to mi se nije dešavalo još od vremena kad sam nosila Renata u trbuhu.
Ustala sam iz kreveta i otišla do njegove sobe. Očito je da Andrej nije doma, a još očitije je da je sa sobom poveo i sina. Prije nego sam uzela mobitel I pozvala ga, da vidim gdje su, pažnju mi skrene papirić nalijepljen na vrata frižidera.
"Otišli smo nešto da obavimo, vracamo se do ručka. Volimo te, mama!♡"
Ispod tog papirića bio je još jedan zalijepljen, a na njemu je pisalo "Volim ovo."
Sigurno je mislio na pisanje porukica na papiriće, umjesto da šalje poruke na mobitel. Meni je isto ovo mnogo romantičnije.
Raspremila sam se za dan. Baš mi je falio ovaj grad, osjećam mir napokon. Kao da sam desetljeća provela daleko od obitelji, a ne samo par dana.
Zaista su se moji dečki vratili u podne doma. Sa vrata sam čula lupanje i bacanje obuće.
"Renato, smiri se.", čuo se Andrejev glas iz predsoblja. Provirila sam na njih dvojicu i samo se nasmijala.
"Samo se smij, umalo sam izgubio sve zube na stepenicama ispod.", reče pokazujući ka izlaznim vratima.
"Mene sve sluša.", slegnem ramenima.
"Autoritet je bitan u životu, posebno djece.", kažem uzimajući sina za ruku.
"Autoritet...", progunđao je prolazeći pored nas.
"Čula sam te, Andrej.", opomenem ga.
"Uzeo sam nam avionske karte za Zagreb.", iskulirao me je na max. Da sam znala da će da ide u Zagreb odmah nakon mog dolaska u Liverpul, odmah bih otišla u Zagreb, a ne tamo 'amo s malim djetetom.
"Meni se ne ide.", puhnem.
"Jer?", pitao me je pomalo zbunjeno. Malo je I mene zbunilo jer ne osjećam potrebu za putovanjem, previše je postalo naporno u zadnje vrijeme.
"Ali Joško će isto biti tamo, nije li fora da se opet okupimo na par dana u našem gradu s obiteljima...?", krenuo je da priča. Možda je upravu. Možda je ovo sve znak da se moramo vanredno sastati kao nekad.
"Šučić I Nikolina će isto u Zagreb.", pogledam ga.
"Pa eto, taman. Opet da vidiš prijateljicu, a vala I ja Luku nisam vidio iihhh od kad.", odmahne rukom objašnjavajući.
Vote?