Ne znam sto mi je bilo gore, to što me daljina i razdvojenost ubija ili to što ovih pet minuta nikako da prođe.
Napokon je otkucao posljednji sekund, a mene uhvatio neki grč. Ne smijem ni da pogledam uopće.
"Jesi dobro, Lucija? Prošlo je pet.", dozivala me je Sofija ispred vrata toaleta. Uzela sam onaj test i ne gledajući ka njemu otvorila vrata toaleta.
"Paničarim.", osjećam kako sam blijeda kao krpa. Samo što se ne onesvijestim od adrenalina i neizvjesnosti.
"Daj meni da ja vidim. Iako nemaš potrebe da paničiš.", kaže mi. Dam joj test te ga ona uzme u ruke. Sekund nakon toga se nasmiješi. Iz osmijeha mi je sve bilo kristalno jasno.
"Čestitam buduća mama još jednog zlatnog dječaka ili curice.", povukla me je u zagrljaj.
Duboko sam udahnula, pokušavajući da se smirim. Preko njenog ramena sam posmatrala svog malog sina koji je još uvijek spavao. Da li ću ja stvarno iduće godine, u ovo vrijeme, imati još jednog člana obitelji koje je nalik na njega?
"Nećeš plakati, ne!", pustila me je iz zagrljaja i unaprijed opomenula da neće da vidi suze.
"Izaći ćemo van sa klincima. Taman da upoznaš još jednu djevojku.", predložila mi je.
"Koga?", upitam ju.
"Vidjet ćeš. Došla je također radi sinoćnje promocije, ali ju ni ja sama nisam stigla vidjeti i razgovarati s njom.", rekla mi je.
"Jao.. jao, sori što sam ti sve upropastila, nije mi bila namjera, zaista.", krenula sam da joj se ispričavam za sinoćnje scene.
"Ne, nisi ti kriva.", nasmiješila mi se.
"Sad se spremi, doći ću za sat vremena po tebe, da idemo van.", dodala je.
...
Uzdahnula sam oblačeći na sebe trenirku koju sam prije sto godina kupila u jednom dućanu u Splitu, kad sam bila na moru. Sama činjenica da mi u trbuhu raste još jedan život, bacala je niz vodu sve brige. Međutim, to nije potvrđeno u sto procenata. Zbog toga, moram da ostanem pribrana radi sebe.
Još jednom sam pogledala ka onom testu na kom je bio iscrtan plusić. Što bih dala da mogu istog momenta da podijelim ovu informaciju sa Andrejem i Bornom. No, neću da im pričam išta dok god ne budem sigurna u to.
"Mama...", misli mi odvuče glasić mog sina koji mi je prišao i primio me za ruku.
"Idemo.", rekao je.
"Čekaj.", uzela sam torbicu i onda smo izašli iz sobe. Sofija bi trebala doći svaki čas.
"Hoćemo kasnije razgovarati s tatom?", pitala sam ga dok me je on pažljivo slušao, u rukama noseći svog medvjedića.
"Da.", rekao je kratko. Obožavam naše neobavezne razgovore, majke i sina.
Sofija me je čekala u hotelskom lobiju skupa sa svojim klincima. Pozdravile smo se, te se zaputismo u jedan od obližnjih lokala, u sklopu kog su i dječje igraonice.
"Često dolazim ovamo sa klincima kad sam u Beogradu, tako da, ako te kad put ponovno nanese u Beograd, mozda sam i ja baš ovdje.", reče mi. Uzdahnem prebacujući pogled ka klincima. Bilo ih je ukupno desetak. Naravno da se Renato odmah uklopio sa sinovima Sofije. Nista drugo nisam ni očekivala od djeteta poput njega.
"Žao mi je što se sve izdešavalo i što se nismo ni upoznale kako treba.", vratim pogled ka njoj.
"Opusti se, Luce. Važno je da si ti nakon svega dobro. Nikome ne bih poželjela, posebno ne djevojci u tvom stanju, da radi sa čovjekom poput njega..", zastane primivši me za ruku.
"Samo se ne osvrći na prošlost i gledaj na budućnost.", nasmiješila sam joj se kad ona opet podigne pogled i usmjeri iza mene.
"Evo je, Nina dolazi.", izgovori. Prebacim pogled ugledavsi još jednu plavu djevojku od iza sebe. To je djevojka koju je Sofija pomenula da ju ni sekunda sinoć nije vidjela.
"Ćao, plavuše.", nasmijala se kao da se sve tri poznajemo već doslovno milijarde godina.
"Ćao, Nina. Ovo je Lucija.", Sofija me je predstavila Nini.
"Bok, Lucija.", primim ruku koju mi je pružila te sjedne od preko puta mene.
"Nismo se mogle vidjeti sinoć, Luciji nije bilo baš dobro, morala sam hitno da reagiram.", reče Sofija.
"Okej je. Uvijek se nađe način.", odgovorila joj je ova.
Njih dvije su još barem pet minuta razgovarale o svakodnevnim stvarima. Za to vrijeme sam se osjećala kao da nije mjesto, niti vrijeme da sam tu. Uzela sam telefon i poslala Andreju poruku da ću kroz današnji dan da uzmem avionsku kartu i uskoro da opet budem u Liverpulu. Možda mu je to neočekivano, na jednu ruku, a na drugu ja jedva čekam da dođem doma. Ako ne u Zagreb, onda makar kod njega u Liverpul.
"Je l se desilo nešto u Beogradu?", pitao me je odmah, čim je vidio poruku.
"Pričam ti sve kad se vidimo, bit će mi lakše oči u oči.", napišem kratko, iako znam da se neće umiriti i da će me već kroz sat vremena zvati i Borna da vidi što se desilo.
"Brineš me, Luce.", znam da se nije smirio i da mu Renato i ja falimo jednako kao i on nama.
"Nema potrebe za brigu, vjeruj mi. Samo mi nije ugodno surađivati sa nekim ljudima ovdje. Ma, pozvat ću te večeras, pa cemo da razgovaramo.", znam da će mu taj poziv smiriti misli dok se ne vidimo kroz par dana.
"I tako, Lucija, odlaziš nam", misli mi odvuče glas Sofije. Pogledam ka njoj, spuštajući mobitel na stol.
"Nismo se ni upoznale kako treba, već nam odlaziš.", rastanci su svima najteži, posebno kad odlaziš od ljudi koji ti na neki način znače.
"Hvala vama na gostoprimstvu i ugodnim razgovorima, ali ja s nekim ljudima više ne bih u istu prostoriju.", odmahnem rukom.
"Se to desilo nešto?", radoznalo pita i Nina. Pogledam ka njoj kratko pa maknem pogled.
"Nina, Luce ima problema sa šefom novinarske ekipe...", reče joj Sofija.
"Sa Stevanom?", pogleda Nina ka meni s još gomilom pitanja u očima.
"S njim svi imaju probleme, posebno ženski dio tima. Ne pitaj kako znam.", puhne uzimajući mobitel u ruke jer joj je došla neka poruka.
"Nemaš što da se brineš, ti si svima ostavila sjajan dojam, meni, Luki, Isidori i Nemanji itekako.", tjesi me Sofija sve vrijeme. Imati nju za prijateljicu je dar od Boga i ništa više.
"Što se ti smješkaš?", obje pogledasmo ka Nini. I dalje je bila zadubljena u razgovor i poruke s nekim.
"Luka, am?", pitala ju je Sofija.
"Dolazi u Zagreb na tri dana, ne znam zašto.", odgovori ne skidajući osmijeh s lica ni sekunda.
"Mi i naši fudbaleri.", doda Sofija kratko, te ja na tren ne ukapiram šta je htjela tim da kaže.
"Tko je Luka, ako smijem da pitam?", malo mi je slučajnost da se i Sofijin i Ninin dečko zovu isto. Ma da znam da nisu jedna osoba, ima ljudi s istim imenom na tisuće.
Uzmem šalicu s kavom i sacekam da se zaljubljena Nina smiluje dati odgovor. Ni ja nisam toliko letjela iznad zemlje, kao ona, i kad sam bila najzaljubljenija ikad.
"Sučić.", kaže Nina, a ja se zagrcnem kavom.
"Sučić? Luka Sučić?", pogledam ka njoj.
"Da, pa?", zbuni se. Spustim šalicu s kavom natrag na stol i nasmijem se.
"Pa, dobrodošla u obitelj.", pružim ruku k njoj.
"Što se ovdje događa, neko da mi kaže?", Nina se skroz zbunila.
"Luce želi da kaže da je i ona i sestra i zaručnica fudbalera HNS-a. Nisi samo ti, lutkice moja.", odgovori joj Sofija.
"Stvarno? Kako te ne poznajem od prije?", pitala me je sad već previše zbunjeno i pomalo sumnjičavo.
"Ne volim kamere, novinare.. bježim od njih i trudim se biti što manje pod svjetlima reflektora.. ukratko, mozda nije bilo realne prilike za upoznavanje.", objasnim joj.
"Doduše, ja nešto pričam a kad sam međ Vatrenima, imam svoj krug ljudi.", ispije gutljaj kave.
"Pa eto vidiš, ti sa svojim ljudima, ja sa svojim. Sad se nadam da ćemo se ponovno sresti nekad u bliskoj budućnosti na nekim okupljanjima Vatrenih.", kažem te se ona nasmiješi.
ni1nnaeee šta misliš sad? 🫣ko čeka taj dočeka...🫠💁🏽♀️
Vote?