(Ostavljate usputne komentare)
Ovog jutra sam ustala rano kako bih popila šalicu kave na hotelskoj terasi, gledajući kako izlazi sunce, ljudi kreću na posao, a djeca idu u školu.
Pogledala sam na sat. Pokazivao je skoro sedam ipo. Lola bi trebala doći kroz petnaestak minuta, pa cu makar da siđem po doručak sa Renatom, dok ona nije tu.
"Idemo.", kažem Renatu te me on primi za kažiprst, dok ja iza sebe zatvaram vrata sobe.
"Idemo.", ponovi za mnom te se zaputimo ka liftu. Pritisnem gumb za prizemlje, te nakon desetak sekundi se nađemo tamo.
Čim se nađemo u hotelskom restoranu, pažnju mi odvuče trideset dvogodišnji dečko, crne kose. Sjedio je skroz u kutu restorana, čitajući neke skripte, ispijajući jutarnju kavu. Stevan? Što on radi u istom hotelu kao ja? Čim su nam se pogledi susreli, nasmiješio mi se davajući mi znak da priđem.
"Jutro.", kažem ne pustajuci ruku Renata. Stevan ga skenira pa vrati pogled ka meni.
"Jutro. Šta si u slobodno vrijeme i dadilja tuđim klincima?", humor mu nije jača strana. Sjednem preko puta njega.
"U slobodno vrijeme sam čovjek i majka prije svega.", spustim sina u krilo. Stevanov izraz lica se promijeni. Automatski je promijenio boju u licu.
"To ti je sin?", nasmiješi se kiselo.
"Da, ima godinu i pol dana.", naglasim to.
"Kako se zove? Siguran sam da je neko ime autentično za Hrvatsku i te dijelove?", pitao me je.
"Renato. Zove se Renato.", odgovorim. Pozvala sam konobara kako bi donio doručak za mene i dijete.
"Okej Lucija, nadam se da ne boraviš ovdje u hotelu.", pitao me je. Zašto ga to zanima?
"Za sada, da. Kasnije kad ustabilim posao, naći ću si neki bolji smještaj.", kratko kažem.
Na ulazu u hotelski restoran ugledam Lolu kako mi maše. Mahnem i ja k njoj prije nego mi se Renato izvuče iz ruku te otrči ka njoj.
"To ti je, pretpostavljam, mlađa sestra?'', pitao me je Stevan radoznalo.
"Ne... nije mi sestra. Ovo je Lola, dadilja mom sinu i starija je od mene, dvije godine.", previše se raspituje o meni.
"Preći ću za drugi stol, ako može kako.", kažem mu, te on samo klimne glavom.
Nakon što odemo za stol koji je dovoljno udaljen od prethodnog i napokon se smjestimo, konobar nam donese hranu.
"Oprosti na ovom prizoru.", ispričam se Loli.
"Sve je okej. Tko je uopće ovaj čovjek?", pitala me je.
"To mi je šef. Malo je slucajnost da se nađemo u isto vrijeme na istom mjestu, posebno u hotelu gdje sam već dva dana smještena.", pogledam ka njemu okrenuvši očima.
"Jučer mi se učinio tak profesionalno, a danas me već uhodi.", izgovorim naglas.
"Možda je slučajno.", reče mi.
"Nadam se.", uzdahnem.
Na poslu sam se trudila da budem fokusirana samo na posao i na sutrašnji događaj. Ništa drugo ne smije da mi skrene misli.
"Lucija...", cimnuo me glas Stevana koji je stajao na ulazu u kancelariju. Pogledam ka njemu kratko.
"Jesi bila na pauzi za ručak?", pitao me je.
"Nisam, zašto?", ne gledajući ka njemu kažem.
"Idi pojedi bilo šta, blijeda si.", zašto se brine o meni i o mom svakom koraku.
"Ići ću čim završim ovo.", kažem pomalo drsko.
"Važi.", napokon ode od mene. Izgleda da prvi dojam i nije taj koji je bitan.
Zaista sam nakon obavljenog posla izašla napolje kako bih mogla nešto da pojedem. Jutros sam si uzela hranu, ali sad nemam apetita ni za što. Uzela sam mobitel i pozvala Andreja, da vidim kako mu napreduje oporavak.
"Ej ljube.", javio se na poziv veoma brzo.
"Kako si, što radiš?", pitao me je.
"Evo me na poslu, točnije na pauzi da jedem.", kažem kratko otvarajuci bočicu s jogurtom.
"Nadam se da ti je dobro tu, da uživaš u poslu.", ne znam što da mu kažem. Posao je dobar, a ostalo je solidno.
"Ma dobro je sve, vjeruj. Nego, kako si ti? Što ima gore i kako napreduje oporavak?", skrenem brzopleto s teme.
"Dobro sam ja, sve je dobro. Sinoć sam se baš čuo s Bornom, kaže da ste se i vi čuli.. ", njih dvojica su veće ženske nego bilo koje druge. Sve prvi doznaju, prije svih.
"Eh, tetkice moje.", uzdahnem.
"Fališ mi, Andrej.", priznam mu.
"Ti meni isto, Luce.", puhne u slušalicu.
"Nećemo sad plakati, tek je prošlo četiri dana od kad se nismo vidjeli...", proba da me utješi, no bezuspješno.
"Što će biti tek za mjesec dana.. neću ni da mislim.", uhvatim se za glavu shvativši da mi prilazi ona djevojka od jučer, Sofija. Gledala sam ka njoj kao da je terorista, dok mi je prilazila.
"Ćao, je l slobodno?", pitala me je da sjedne preko puta mene.
"Bok, je, je..", klimnem glavom potvrdno te joj dam znak da može da sjedne. Trudim se biti prema svima fina, koliko mogu i koliko tko zasluži to.
"Imaš društvo ili?", pitao me je Andrej koji je i dalje bio na spikeru.
"Imam, došla mi je jedna prijateljica..", krenem da kažem.
"..e onda vas ja ostavljam da razgovarate, pa se čujemo večeras.", rekao je
"Važi, srećo. Čut ćemo se.", odjavim poziv te ostavim mobitel na stol. Slučajno pogledam ka Sofiji koja me je baš tad pogledala.
"Dečko?", kaže te joj klimnem glavom.
"Da...", kažem kratko.
"Nismo se stigle upoznati, a znam da ćeš sutra s ekipom da pratiš reviju. Ja san Sofija.", pružila mi je ruku.
"Lucija, drago mi je.", prihvatim ruku rado.
"Moram da priznam da mi je čast da surađujem s poznatim srpskim imenima kao što je tvoje.", priznam joj iskreno.
"Drago mi je to čuti. Nego, želim da se upoznamo. Ne činiš se umišljenom novinarkom.", ne znam što da mislim nakon ovog komentara.
"Pa.. vjeruj da ne želiš znati da sam sestra hrvatskog reprezentativca, zaručnica drugog hrvatskog reprezentativca... imam dijete od godinu i osam mjeseci, a ja imam dvadeset dvije.", ukratko biografija.
"Opa, ko bi rekao.", iznenadila se.
"Čekaj, ko ti je brat, a ko zaručnik?", pitala me je.
"Prezime Sosa ti nešto znači?", pitam ju. Zamisli se na tren.
"Poznato mi je, bas.", prizna.
"Borna Sosa mi je stariji brat. Ne volim o tome da pričam, zbog medija. Ali od njih se pobjeći ne može.", kažem joj.
"Shvatam te skroz, vjeruj mi.", da joj barem ne vjerujem.
"A dečko ti je sigurno neko također poznat? Mislim rekla si da je dio reprezentacije?", dodala je pitanje.
"Da je, Kramarić, Liverpul, nekada Hofenhajm..", skrenem pogled mimo nje.
"Njega znam.", kaže kratko, te se baci u razmišljanje o nečemu.
"Jao, znam!", vikne nakon par dugih trenutaka.
"Finale u Katru, Hrvatsko zlato. Svi naslovi osim toga su bili da Kramaric čeka dijete. Zar ne?'', pitala me je.
"Da jeste to. Vjeruj, od sreće što su pokupili baš ti dečki zlato na najvećem takmičenju u nogometu, nisam mogla da šutim i čekam da se vratimo doma. Tu sam rekla za bebu i tak je i javnost saznala i sve.. kvragu..", nasmijemo se obje.
Iznenada, niotkud se tu pojavio Stevan. Prilazeci nam, smijao se nešto.
"Garant tračarite mene.", prišao je i sjeo pored mene.
"Nemamo što drugo da radimo.", dobaci mu Sofija. Ja pogledam na sat i vidim da je vrijeme pauze već prošlo.
"Idem ja natrag na posao.", kažem uzimajući vrećicu s hranom i mobitel.
"Kuda, ostani još?!", zaustavlja me Stevan. Pogledam ka njemu.
"Am.. neka, moram I do toaleta, nešto mi je muka.", kažem odlazeći od njih.
Zaista sam otišla do toaleta kako bih se probala umiti i doći k sebi. Koliko u zadnje vrijeme gubim apetit, danas mi je i muka.
Otišla sam u Stevanovu kancelariju kako bih odnijela papire za sutrašnje konferencije i intervjue. No, čim sam ušla u kancelariju, shvatila sam da njega nema. Sigurno je još uvijek ispred sa Sofijom. Vidjela sam da mu je računalo upaljeno. Prošla sam od iza stola, posto je možda nešto vezano za sutrašnji događaj, no kad sam pogledala ekran, vidjela sam da je gledao neke članke vezane za mene i moju obitelj.
"Previše se raspituješ preko drugih medija.", prokomentirala sam naglas. Tko zna na koje još sve načine dolazi do informacija vezanih za mene. Što su mu toliko potrebne?
"Lucija, jesi tu?", čula sam korake, a potom i njegov glas. Sekund nakon toga se našao na ulazu u kancelariju. Čim me je ugledao iza stola, kako gledam računar, preblijedio je.
"Ništa, samo gledam naslove vezane za mene i mog zaručnika.", posljednju riječ naglasim posebno.
"Ko ti je dopustio da gledaš moj računar?", prišao mi je polako, lupajuci rukom od stol.
"A tko je Vama dopustio da gurate nos u moj život. Ako vas što zanima, pitajte mene. Ne vjerujte svaku riječ novinarima i medijima.", probam da ga spustim.
"Lutko, i ti zarađuješ od toga.", unese mi se u lice preko stola.
"A je l de?", prekrižim ruke.
"Ja barem ne kopam po netu kako bih došla do naslova i ne raspitujem se za vaš privatan život.", logična sam.
"Zašto vas se tiče moj život?", pitam ga direktno. Ućutao je na tren.
"Pa, znaš.. gledao sam neke stare naše novinske članke i...", krenuo je da kaže
"Pa si sasvim slučajno naišao na ovaj gdje smo moj zaručnik i ja? Je l da?", prekrizim ruke gledajući ga pravo u oči. Iščekivala sam logičan odgovor, ali nisam dobila.
"Ne znam ko ti daje za pravo da diraš moje stvari, Lucija?", pitao me je drsko.
"Ne znam ko tebi daje za pravo da kopaš po mojoj prošlosti i to preko drugih?! Ako te što zanima, pitaj mene.", kažem kad na vratima ugledam Sofiju.
"Prekidam nešto?", kaže kucajuci na okvir vrata. Stevan se okrene ka njoj.
"Da, prekidaš!", viknuo je na nju.
"Ne, ne prekidaš. Trebala si nešto.", kažem namijerno provocirajući šefa Stevana.
"Zapravo, trebaš mi ti Lucija.", zastane gledajući ka Stevanu.
"Imaš li možda uložak, hitno mi je baš, a niko nema.", vrati pogled ka meni.
"Imam.", kažem te obje izađemo iz kancelarije.
"Čekam te u toaletu.", kaže mi dok ja ulazim preko puta u svoju kancelariju kako bih uzela torbicu. Čim sam uzela sve sta mi je potrebno, otišla sam za njom u toalet.
"Izvoli.", kažem joj.
"Zapravo mi ni ne treba.", kaže kratko. To me je zbunilo.
"Čula sam svađu iz kancelarije pa sam morala da reagujem. Stevan je zaista ženskaroš. Sve bi dao za jednu noć sa novim radnicama, posebno ako su mlade i imaju potencijala poput tebe.", objasnila mi je.
"Ali zašto kopa po starim novinskim člancima, nije mi jasno!? Rekla sam mu već da imam dijete i zaručnika kog volim više od bilo koga.", zaista ne kapiram u čemu je njegov problem.
"Takav je. Znaš koliko je njega briga što imaš i muža 10 godina, i sedmoro djece, ako on želi noć sa tobom.", pokuša da mi objasni.
"Ali što da radim, Sofija? Molim te daj mi odgovore.", na rubu sam da zaplačem.
"Ne znam, voljela bih ti pomoći, zaista. Samo se sklanjaj od njega i sve će biti dobro.", kaže mi.
"Kako?", pitam ju.
"Kako kad mi stalno prvi prilazi i vidno provocira.", dodam pitanje. Slegne ramenima.
"Mene isto zanima, vjeruj.", puhne.
Izasla je prije mene iz toaleta, a ja sam se malo duže zadržala kako ne bi bilo preočito. Jedva čekam kraj radnog vremena da odem sinu svom, da makar njega zagrlim i poljubim.
Vote?🥰