– Dođi do rijeke ako možeš za nekih sat vremena. Povest ću oca i Cavilla, voljela bih da budeš tamo. Volim te. Amelia! – Pošaljem Hunteru poruku, pa skupim dvije velike korpe koje sam pripremila. Kako nam je doručak doslovno prisjeo jutros i nismo jeli, ručak sam spakirala u korpe; ovaj lijep, sunčan dan provest ću s ocem van kuće koja guši, dalje od sve ove nedefinirane energije koja nas je sve obuzela. Majka je nakon našeg razgovora izašla iz sobe, a vrlo brzo izašla je i iz kuće. Sjela u auto i odvezla se s ranča. Znala sam gdje ide, ide jedinoj osobi koja joj može potvrditi da li je istina da nosi Romske gene i da joj je majka sve to prešutjela. Odvezla se njezinoj teti Abigail u Coldingham. Ona joj je jedina živuća rođaka s majčine strane, njena rođena sestra od koje Ophelia može saznati zašto su joj krili da im je majka bila Putnica.
Sve ovo uzrokovalo je prilično nabijenu i tmurnu atmosferu u kući, zato sam, da bih malo olakšala i sebi i ocu riješila da njega i Cavilla natrpam u one kočije kojima me Hunter vozio na prazničnu proslavu u grad i odvezem ih na piknik kraj rijeke. Vjerujem da će im prijati da se malo maknu i opuste, a ako nam se i Hunter pridruži sigurna sam da će im biti još ljepše.
Iznesem korpe van, Marvin me čeka vani sa Blancom upregnutom u kočije. Preuzme korpe i stavi ih u zadnji dio kada vidim Cavilla kako polako prilazi oslanjajući se na svoj štap.
– Dobar ti dan Ljepotice. Iznenadio me Marvin kad je rekao da si me pozvala na ručak. – Priđem pa ga zagrlim, on se nasmiješi.
– Mislila sam da bi i tebi i ocu, a posebno meni godilo malo promjene, malo mira, opuštanja. Dan je topao i bilo bi ga šteta provesti zatvoren. – Lamia izgura oca u kolicima, on se izenadi kada vidi upregnute kočije. Uđem unutra i uzmem njegovu hodalicu, pa je natrpam nazad.
– Danas idemo svi skupa u prirodu i želim da totalno očistimo misli od svega negativnog i da uživamo, dogovoreno dečki? – Marvin mi pomogne da ih ubacimo nazad, pa kada sve bude kako treba, sjednem i potjeram Blancu. Putem kroz šumu koja mi budi različite uspomene, lijepe o onom danu kada sam ga prvi put vidjela i one manje lijepe kada sam shvatila da je ondje i dom i grob njegove žene. Prođemo pored kuće, samo blago nakrivim glavu pozdravljajući mjesto gdje leži Talya, otac to primijeti pa se otužno nasmiješi. Slušam ih kako veselo razgovaraju, stari konjušar i njegov gazda, oduvijek više od toga, oduvijek prvo prijatelji, pa onda sve ostalo.
– Stigli smo dečki. Hajde sada iskreno recite koliko dugo niste bili ovdje?
– Ima godina – obojica kažu u glas.
– Sad lijepo tu sjednite dok ja sve namjestim, pa ću vam pomoći da siđete. – Složim pokrivače koje sam ponijela sa sobom, jastučiće i spustim korpe sa hranom i pićem, pa prvo pomognem Cavillu da siđe, a onda ocu. Ne želi kolica, samo hodalicu, pa se polako spusti do obale rijeke. Stane i duboko udahne.
– Jane, predivno je ovdje. Mila, hvala ti što si nas dovela. Prije, dok sam mogao jahati često sam dolazio, a kako se sve ovo desilo jednostavno sam vezan za kuću, i ono malo što se krećem okolo.
– Zato sam sada ja tu i mislim da svi pored svega ovoga što nam se događa zaslužujemo malo relaksacije. Hajde, znam da ste gladni. – Izvadim hranu i poslažem, Cavill se oduševi kada ugleda svježi sir sa začinskim biljem i zakamiče kako mu je to omiljeni. Taman stavim komad mekog kruha u usta i ugledam Huntera i Kali kako idu obalom prema nama. Kada me vidi Kali potrči, ustanem, a ona mi poleti u zagrljaj.
– Hej Ljepotice!
– Amelia Jane! – Hunter priđe pa sve pozdravi, zagrli me preko malog krpelja i poljubi mi čelo.
– Kada je čula da idem k tebi... Mislim pokušao sam je ostaviti doma, ali bilo je prosto nemoguće. Taman sam stigao u Kirk kada si mi poslala poruku.
– Drago mi je da si došao.
– Hunter momče, dođi sjedni gospođica je pripremila divne hrane.
– Obećavam da vam se nikada više neće ponoviti ništa slično onome... – On odmahne glavom, Kali priđe mom ocu pa ga dodirne po kosi.
– Je li ovo tvoj tata Amelia Jane?
– Jeste Princezo ovo je Jaden Morrison, moj divni otac. Tata, ovo je Kali. Hunterova nećakinja.
– Vi ste jedna vrlo lijepa i slatka mlada dama gospođice Kali – tata kaže pružajući joj ruku, a ona se zakikoće.
– Kada sam te ja zadnji put vidio bila si u materinom trbuhu buho mala i bila si mnogo vrckava. – Cavil ubaci malo sira u usta i namigne malenoj. Hunter sjedne pored oca pomalo skrivajući pogled.
– Ne birni dečko znam sve. Amelia nam je sve ispričala.
– Kako je vaša... žena?
– Loše. Pogodilo ju je sve to, ali siguran sam da će kada sazna istinu do kraja i kada se smiri razgovarati sa tvojim ocem i ispričati mu se.
– Učinio je najbolje što je mogao.
– Jeste i hvala mu na tome.
– Bili su danas ljudi iz komore. Vratili su mi dozvolu za rad.
– O, Hunter to je divno – kažem, pa sjednem pored njega stavljajući malenu u krilo.
– Jeste, ali ako se ispostavi da je tvoja majka potplatila inspektore da podmetnu onaj papir jasno ti je da će ona snositi posljedice?!
– Svima nam je to jasno Hunter, ali Ophelia je znala što riskira i svjedeno se upustila u takvo što, tako da kakve god posljedice za nju bile morat će se nositi s njima.
– Žao mi je ako će njezina djela utjecati na vaš ugled gospodine Jaden.
– Samo Jaden molim te momče, bit ćemo obitelj u budućnosti, nema smisla da mi i dalje govoriš Gospodine. – Nekakav lijep osjećaj mi prođe tijelom kada tata ovo kaže, pa se razlije i preko mojih usana razvlačeći ih u širok osmijeh. – Ono što sam stvorio za života... pa vjerujem ostat će iza mene. Što će biti kada me više ne bude ide na dušu onih koji ostaju. Svim srcem se nadam da će Ophelia izabrati pravi put i da neće zastraniti kada ja odem. Činio sam dobro i po tome će me ljudi pamtiti, što će biti dalje ja ne mogu znati, ali dok dišem trudim se da mi ime ostane ne uprljano. Rekao sam stotinu puta mi ne možemo sebe smatrati odgovornima za tuđa djela niti ih trebamo sebi pripisivati. Svaki je čovjek posebna jedinka i čini u svom životu stvari za koje zna i uzrok i posljedicu. Tko god svjesno čini ono što bi ga moglo unazaditi i pokopati ne može očekivati da mu se takvo što i neće dogoditi... Ali, nećemo o tmurnim temama zato nas je Amelia i okupila sve ovdje. Vi imate vremena i možete si priuštiti poneku brigu i težak trenutak, ali ja vremena nemam, i svaki ovako lijep momenat previše mi je važan.
– Mrzim kada govoriš tako tata. Jesmo se dogovorili da nećemo više o tome?
– Jesmo mila, ali ne možemo pobjeći od istine. – Cavil mu stegne ruku, otac tužno kimne pa se nasmiješi sa sjetom u očima. – I lijepa damo, princezo Kali hoćeš mi ispričati nešto o sebi? – Pita, a ona jedva dočekala, odmah se premjestila kod njega, uzela pecivo sa sezamom u ruke i krenula da veze priču. Naslonim se Hunteru na rame i gledam mog oca kako uživa u Kalinom društvu. Tuga mi prođe kroz srce kada shvatim da on svoje unuče vjerojatno neće dočekati.
*******
Vidim svjetla automobila koji stiže pred kuću dok zakopčavam zadnje dugme na košulji. Namjestim kosu još malo iako nema smisla to čudo ima svoju volju i ako je ona odlučila da će danas izgledati poput metle ja povodom toga apsolutno ništa ne mogu učiniti. Popravim sjajilo na usnama, pa iziđem iz sobe. Ophelia se upravo popela gore, a svjetla Hunterovog auta sijevnula su kroz veliki prozor na hodniku. Njezino lice je blijedo, šminka je razmazana ispod očiju koje su okružili crni koluti. Slika ove slomljene žene ne može se porediti sa slikom Ophelie Morrison koju viđam svakog dana. Sređenu do savršenstva, uzdignute glave, prkosnog pogleda i vatre u očima koja spali sve koji je poprijeko pogledaju.
– Mama? – osloni se na zid, pa digne pogled prema meni.
– Istina je Amelia Jane. Sve je istina. – K vragu! Priđem, pa stanem ispred nje.
– Ne znam što da kažem u ovom trenutku. Da li da kažem žao mi je ili da kažem da ništa od toga zapravo nije bitno, da će sve biti dobro i da...
– Ne moraš ništa reći Amelia. Idi gdje si krenula. H... Hunter je došao. Išao je iza mene od skretanja na ranč.
– Mama, jesi li...
– Dobro sam Amelia. Idi. Ja... Ja sada trebam... Trebam tvog oca. Trebam... – samo prođe pored mene idući uz zid i uđe u očevu sobu. Priđem vratima i čujem kako je izgovorio njeno ime, a zatim kako je ona glasno zajecala. Polako otškrinem vrata i vidim kako je otac drži u zagrljaju dok ona grca u suzama. Zatvorim vrata, u grlu mi se stegne, ali krenem van ostavljajući ih da nađu utjehu jedno u drugom kako su činili cijelog života.
(Znam da je ovo priča u kojoj je svaki nastavak prošao bez ljubavnih scena, ali to je tako namerno, jer početak jedne sreće obično označava kraj druge baš kako i početak jednog života obično znači kraj drugog. Tako da vas u idućem nastavku čeka romantična noć sa Ameliom i Hunterom, a nakon nje... pa... Čitamo se. Hvala svima.)