– Samo pusti mila, mogu ja to sam. Možda me noge ne služe više, a i ove ruke su nakaradne, ali toliko mogu. Ne moraš ti sve. – Mrgodam na njega dok mu namještam jastuk iza glave da može lijepo da se namjesti u neki polusjedeći položaj da mogu da radim vježbe njegovim nogama.
– Nisam te pitala da li možeš, ni da li želiš da ti to uradiš ili ja. Rekla sam ti da ćeš morati prihvatiti da ću ja ove i mogo gore, zapravo teže stvari od sada raditi s tobom. I nije mi teško, nije me stid, ti si moj voljeni otac i za tebe ću sve uraditi, jesmo li se razumjeli? – Oči u kojima se presijavaju suze gledaju me nježnošću, i tugom. Znam koliko mu je sve ovo teško, mnogo teže nego drugim ljudima, jer takav je kakav jeste i ne da da ga drugi služe i tretiraju kao nesposobnog.
– Eto kraljica proslavila devedeseti prošli tjedan, a ja neću dočekati ni šezdeset drugi.
– Pa ti nisi kraljica stari moj. Da oprostiš, njoj nitko nije ni do koljena to svi znamo. Nitko našoj Elzi nije ravan. – Nasmije se i odmahne glavom. – Nemoj tako razmišljati stari. Ljudi s tvojom bolesti mogu živjeti, ako se pridržavaju svega što im je liječnik propisao i imaju redovite terapije i njegu.
– Mila meni prijeti treći svakoga dana. To su prognoze za mene. I taj treći udar će biti koban. To neću preživjeti i ja i ti to znamo. Sve ovo sada je samo preživljavanje dok čekam da me taj treći dokrajči.
– Nadat ćemo se da se to neće tako brzo dogoditi, jer želim da budeš još dugo tu, sa mnom.
– Amelia dušo ti znaš da ti ovdje mjesto nije. Da si rođena za veliki grad, za lijep život, za uspjeh koji ćeš postići uskoro. Znam da nikada nisi voljela ovo mjesto, a sada si doslovno osuđena da budeš ovdje. Nakon... Svega. – Savijem mu nogu vježbajući je i ne kažem ništa. Vjerujem da on pod tim svega misli na Huntera i događaje koji su obilježili njegov život, jer i sam je rekao da je moj otac bio dobar pema njemu.
– Ništa se nije dogodilo tata. Istina, nisam voljela dolaziti ovamo i smatrala sam da me vi nepotrebno dovlačite ovdje protiv moje volje, jer znaš i sam koliko sam voljela svoj život u gradu. Ovdje za mene nije bilo ničega, osim konja. Nakon što je Daisy uginula... Osjećala sam se posebno sama ovdje.
– Znao sam to, ali morali smo te s vremena na vrijeme maknuti od svega onoga. Bila si... Nemoguća. – Istina je, bila sam.
– Vidjela sam nova grla danas. Prelijepi su. Marvin kaže da si kupovao prije svega ovoga.
– Istina. Među njima je i vranac duge grive. Njega nam je doveo...
– Hunter?
– Da. Pripadao je njegovoj ženi.
– Zašto mi nikada nisi htio reći ništa o njemu tata? Viđali smo se često, čuli se telefonom, dolazili ste k meni, a nikada mi nisi htio...
– Iz istog razloga iz kojeg ti nisi pitala za njega Jane. Ti znaš koji je to razlog. – Kimnem potvrdno, koliko sam slična ocu nisam bila ni svjesna.
– Nisam željela da te razočaram.
– Zaboga kako bi me ti ikada razočarala?
– Da sam dolazila ovamo i bila s njim nikada ne bih postigla ovo što jesam, a ti bi bio razočaran mnome.
– Znam da si voljela Huntera, i da si zbog škole i budućnosti ostavila ono najvažnije po strani, a da si znala o njemu... Znam da bi učinila to što kažeš.
– Misliš li da sam pogriješila što za sve ove godine nikada nisam došla ovdje? Da bi među nama bilo drugačije nego je sada?
– Vidjela si Huntera?
– Jutros. Pored svega ostalog rekao je da mu je žao zbog tvog stanja i da si bio dobar prema njemu.
– Kada se oženio Talyom pitao me za maleni komadić zemlje na kraju šume. Želio ga je otkupiti od mene da ondje sagradi dom. Taj dečko je održavao moje štale i brinuo se za konje bolje nego bilo koji učeni veterinar i školovani timaritelj. Sva ta grla predivna su zahvaljujući njemu. Odvojio sam taj komadić zemlje i poklonio mu ga za vjernost koju mi je pružio. Za sve što je radio. Zbog onoga što je probudio u tebi.
– Tata!
– Istina je Amelia Jane. Što god ti rekla, ja znam da te ono što si osjećala prema njemu promijenilo kao osobu iz korijena. I ta zaljubljenost i bol, sve što se desilo očvrsnulo te. Napravilo od tebe pravu ženu, gazeći razmaženu, malu bogatašicu. Žao mi je, ali mislim da sam u pravu.
– Znači dao si mu našu zemlju da na njoj stvori dom za obitelj? A, znao si da ga volim?
– Mila njegova žena je bila trudna. Ti nisi željela znati za njega niti si mi dala naslutiti da želiš nešto... Prošlo je dvije godine od tvog odlaska i on je... Ne kajem se Amelia.
– Nema veze tata. Razumijem te. Ti nikada nisi imao ništa protiv njegova naroda, ali majka jeste. I ne znam kako si smio od nje učiniti takvo što. Vjerujem da ga je nakon toga mrzila još više.
– Ophelia ne zna za drugačije mila nego da ih mrzi. Ona spada u one ljude koji i u ovom stoljeću u duši nose predrasude, koji ne odobravaju, ne vole, ne prihvaćaju.
– Kako to možeš trpjeti tata?
– Nije ona loša Amelia, to je njena najveća mana i zamjeram joj to oduvijek, ali koliko god da sam se trudio nisam mogao da je promijenim. Ti znaš zbog čega ne voli Putnike, to se neće promijeniti dok god je živa.
– Postoji toliko toga što moram riješiti s Hunterom tata, ali ima nešto što moram riješiti i s njom. Ako ustvrdim da je istina ono što slutim, ona je za mene mrtva.
– O čemu govoriš mila?
– Reći ću ti kada provjerim sve to. I što god ona rekla i mislila neće me spriječiti da ostvarim s njim ono što mi srce želi. Ako ikada uspijem. – Privučem se i legnem pored njega skupljajući se ispod njegove ruke kao nekada kada sam bila malena, a on ogroman, veliki čovjek.
– Još ga voliš?
– Ako to što osjećam nije ljubav, onda ne znam što je tata.
– Što god odlučila mila imaš moju podršku. Uspjela si ostvariti ono što si do sada zamislila i planirala. Vrijeme je da si dozvoliš i ljubav.
– Ovo će biti teško ostvariva ljubav tata. Jako teško.
– Za prave se ljubavi treba i vrijedi boriti. Nakon preživljene bitke iz koje se izađe kao pobjednik jasno je da su te ljubavi prave. One za cijeli život.
– Dobro koji se vrag sada dogodio? Čemu ta prokleto obješena faca i pored lijepog, bijelog odijela?
– Neymi? – okrenem se na zvuk njegova glasa, ustanem sa stolca i snažno ga zagrlim. Lupka me po leđima, uzvraćam mu, sret an što je opet tu. – Vratio si se?
– Znaš da se Lesi uvijek vrati kući brate moj. – Gledam ga i ne mogu se nagledati. Nije ga bilo šest mjeseci, falio mi je i previše. Telefonski razgovori ništa su spram osjećaja blizine najboljeg prijatelja, kada možeš da ga zagrliš, dodirneš vidiš sjaj u njegovim očima. Kada možeš osjetiti energiju njegova tijela pored tvoga, taj poseban osjećaj koji imaju samo oni koji su godine proveli skupa. Oni koji nisu u krvnom srodstvu, ali su veća braća i sestre nego neki koji jesu. To je on za mene; moj najbolji prijatelj, brat, ona osoba kojoj bih dao zadnju kap krvi da zatraži. Takvih ljudi nema puno, takvi su ljudi rijetki i tko god ima nekog takvog trebao bi ga čuvati kao najdragocjenije blago ikada otkriveno.
– Zašto nisi javio da dolaziš?
– Pa da sam javio to ne bi bilo iznenađenje, zar ne? Iskreno nadao sam se da ću te zateći onako u skroz neugodnom izdanju pa ćeš trpjeti ruganja zbog toga narednih mjeseci, ali eto te. Sasvim mirno sjediš tu uglađen kao muda političara.
– Tako mi je drago da si došao. Uvijek si znao potrefiti pravo vrijeme.– Prođe i sjedne pored mene, pokažem rukom Brianu da nam toči i ne pita, ako vidi prazne čaše.
– Moje šesto čulo predosjetilo je da radiš neko sranje. I nije bilo drugih opcija nego sjesti na avion i pravac dom.
– Kakvo je stanje na Balkanu?
– Valjda gore ne može. Brate naš narod ondje... Oni ne spadaju u građane drugog, trećeg reda, oni su van svakog reda. Za njih na tom dijelu svijeta nema određenog statusnog mjesta. Oni nisu poput našeg naroda Putnika, tao su gdje su, nisu nomadi poput nas, ali ti djelovi zemalja gdje su se nastanili... Jebeno ne mogu ni pričati o tome.
– Vjerujem da si dao sve od sebe da pomogneš, ne grizi se.
– Dao sam, ali nije dovoljno. Mislio sam naš novac će pomoći da se nešto promijeni, ali nisam bio u pravu. Novac se troši, nestaje, ništa se ne mijenja. Sustav tih zemalja je takav da jedino vlade i predsjednici mogu nešto promijeniti za taj narod, a oni ne žele jer imaju već dovoljno sranja o kojima također trebaju voditi računa sa svojim narodom. Iskreno brate, mi ovdje smo sretnici ma koliko stigmani bili. Ono dolje je... Pakao na zemlji.
– Znaš da sam tu za tebe, da ću pomoći što god da treba.
– Znam brate, ali to smo samo ti i ja, u zemlji daleko od njih. Uz sav trud nas dva čovjeka ne možemo Bog zna što uraditi. Oni jesu dio našeg naroda, ali razlike su ogromne. Osim u jednom.
– I njih mrze kao i nas?
– Ako ne i gore.
– Prokletstvo! Tome nema kraja Neymi!
– Bog blagoslovio sve ljude u čijim srcima nema mjesta mržnji ni različitostima! – Kucne čašom o moju i otpije gutljaj pa me opet pogleda ispod obrva. – I da čujem što sam propustio od zadnjeg poziva? Što te to tako unakazilo, da visiš kao tužna vrba ispod lijepog odijela i uglađene face? – Ostavim čašu na šank pa spustim glavu oslanjajući čelo na hladno drvo.
– Hunter?
– Vratila se.
– Molim?
– Amelia Jane. Vratila se u Kirk.
– Lažeš?! – odmahnem glavom dižući je.
– Vratila se i pogodi gdje sam je jutros zatekao?
– Ovdje?
– Na Talijinom grobu. Zajahala je Skaja i on ju je donio njoj. – Ne kaže ništa samo me privuče u zagrljaj.
– Brate žao mi je. Mogu zamisliti kako se osjećaš.
– Bio sam grub prema njoj. Otjerao sam je. Rekao da nikada više ne želim da je vidim ondje.
– A, ona? Što je ona rekla?
– Da me voli.
– U svetog mu sranja!
– Da želi razgovor!
– Pa daj joj ga!
– Neymi, kako da razgovaram s njom kada sam svih ovih godina...
– Znaš što Hunter?! Zajebi ti sve te godine! Ti znaš i uvijek si znao moje mišljenje o svemu tome. Bio sam uz tebe, ali nikada nisam podržavao to što si radio. Ni prije Talye ni posle nje. Zar ne misliš da je krajnje vrijeme da prestaneš kriviti Ameliu Jane za svoju nesreću? Zar ne misliš da je krajnje vrijeme da prestaneš kriviti sebe za sve za što nisi prokleto kriv?
– Što želiš reći Neymi, ne razumijem?
– Želim reći da ti je Bog dao drugu šansu i da je prokleto dosta svega ovoga! Zar ti ne misliš tako?