2016. godina
Stavljam posljednji komad odjeće u kofer i prije nego ga zatvorim u njega stavim malenu, drvenu kutiju. Pređem prstima po njoj, jer znam što se unutra nalazi. Suha, ali i dalje lijepa i savršeno očuvana jedna, nekada crvena, sada blijedo smeđa ruža. Jedina stvar koju imam od mladića kojeg sam ostavila u Kirku prije šest godina. Tuga mi prođe srcem kada se sjetim kako se nije pojavio onoga jutra prije nego sam otišla, kako sam čekala i svađala se s majkom, ali uzalud on nije došao. Papir na kojem sam mu napisala svoj broj i e–mail adresu zgužvala sam u ruci bijesna i razočarana prije nego sam sjela u očev automobil i odvezla se odande. S nadom sam gledala iza sebe, uz put, u šumu, ali njega nije bilo.
Od tog dana svih ovih godina nikada se nisam vratila na ranč u Kirk Yetholmu i nikada se više nisam čula ni vidjela s njim. Nisam imala koga pitati za njega, doma u Yetholm grad nisam odlazila, mama i tata praznike su provodili kod mene u Edinburghu gdje je otac kupio veoma lijepu kuću da bih živjela lagodno kao prava bogataška kći za vrijeme studija i nakon toga. Godine su prolazile tako brzo nakon te prve u kojoj sam upoznavala grad, škole, ljude, život. Jer život u Edinburghu mnogo se razlikovao od onoga na koji sam navikla u Yetholmu i trebalo mi je dosta vremena da se naviknem na sve. Majčino prisustvo prvih nekoliko mjeseci više mi je odmoglo nego pomoglo, pa kada je konačno napustila moj novi dom bilo je vrijeme da se trgnem iz svega i krenem živjeti kako spada. Škola je oduzimala mnogo mog vremena, mladost u velikom gradu uzimala je svoj dio, ali sam se uvijek u sumrak osjećala samom i vraćala se u onaj trenutak kada mi je pokraj vrta s ružama Hunter Rusell ukrao poljubac. Ukrao... Nije ga ukrao, on mi ga je darovao. Kao žig kojim me obilježio za sve naredne godine. Jer svih ovih godina nijedan poljubac nakon toga nije bio dovoljno lijep da pošalje struju mojim tijelom, da učini da letim dok nogama čvrsto stojim na zemlji. Nitko nije mogao učiniti da se osjećam onako lijepo kako sam se osjećala dok me on ljubio tih nekoliko sekundi.
Ne znam ni gdje je Hunter Rusell ni što se dogodilo s njim. Pokušala sam ga tražiti preko svih društvenih mreža koje su se do sada pojavile, tražila sam ga na stranicama grada, ali uzalud. Oca nisam smjela pitati jer znam da bi to nekako došlo do majke i problem bi se sam od sebe stvorio i nastao bi bespotreban kaos. Jedino što sam prije godinu dana čula i nekako povezala s njim, jeste to što mi je Romina koja je ostala u Yetholmu svih ovih godina rekla da je neki Hunter otvorio bar u gradu i da su svi totalno poludjeli za tim mjestom. Kao i žene za Hunterom.
Njegovo ime nije baš toliko često da bi sve bila slučajnost, a ja sam se ponadala da ipak ima nešto zajedničko s njim, pa sam tražila po internetu slike tog bara i detalje koji o njemu postoje ne bih li se uvjerila da je zbilja on vlasnik tog mjesta. I tu sam naišla na slijepu ulicu, Hunter Rusell je za mene nestao, nema ga, baš kako ga nije bilo ni onog jutra.
I danas se vraćam nazad, ne svojom voljom i ne ničim dobrim, moj otac je obolio, potreban mu je mir i njega, a majka je odlučila da je nabolje da ga preselimo na ranč i da neko vrijeme provedem s njim kao njegova liječnica dok ne nađu osobu koja će se doseliti ondje i biti mu uvijek blizu, održavati terapije, voditi računa o lijekovima i jednostavno brinuti se o njemu kao jedinom pacijentu kojeg ima. Oni mogu da priušte osobnog liječnika to im nije nikakav problem, a ja sam obećala da ću se naći tamo za oca, nipošto ga ne bih ostavila samog u ovim trenutcima. Iako sam ja na specijalizaciji dovoljno poznajem sve što njemu treba i pomoći ću mu koliko god mogu. Povratak na ranč nakon svih ovih godina izaziva u meni mješavinu različitih osjećanja, i strah i nervozu i drhte mi ruke, ali negdje u dnu trbuha pojavljuju se leptiri kad pomislim da je on možda još uvijek tamo. Sada odrastao baš kao i ja, vjerujem još ljepši nego je onda bio... Možda me je i zaboravio i stvorio sebi život, a možda... Ma, glupo je i pomisliti da me se još uvijek sjeća.
Zaklopim kofer, iziđem van, zaključam vrata.
– Zbogom kućo. Vidimo se za nekoliko mjeseci.
Spustim cvijeće na suhu zemlju iz koje izvire kamena ploča. Na njoj je bijelim slovima urezano: – Talya Rusell i mali anđeo. Letite daleko, visoko, iznad neba. – Osjetim kako se jedna biserna suza skotrljala niz moj obraz, pa je obrišem brzo kao da se bojim da će netko vidjeti. Neću da nitko zna da i nakon tri godine još uvijek boli to što je otišla. Zavolio sam jednom, iskreno iz srca djevojku za koju sam znao da ću je voljeti do kraja svog života, i ona je otišla. Dvije godine kasnije dok sam kao prokleta budala patio shvaćajući da se ona neće vratiti učinio sam grešku koju nisam smio. Iskoristio sam djevojku koja me voljela, pokušao njome iz srca istjerati ljubav prema Ameliji Jane, ali nisam uspio. Dva mjeseca kasnije Talya je nosila moje dijete u sebi, učinio sam je svojom ženom, obećao da ću naučiti da je volim kako zaslužuje, sagradio nam dom i život. Kada je bila u petom mjesecu trudnoće dobila je jake bolove i krvarenje; dijete u njoj nije davalo znake živote, otrovalo je njenu krv i samo tako u nekoliko sati izgubio sam ih oboje. Onog trenutka kada je izbezumljeni doktor izišao iz operacijske sale i rekao da su učinili sve što su mogli, ali nisu ih uspjeli spasiti, moj gnjev na život, Boga i sebe samog eksplodirao je kao nuklearna bomba. Bio sam lud od bola, lud od očaja, polomio sam cijelu kuću i svakoga tko mi se našao na putu. U mom se srcu stvorio krater koji vjerujem nikad ništa neće moći zatvoriti. Kunem se svim svojim naučio bih da volim Talyu, nije to bilo teško, bila je predivno biće izvana i iznutra, vrijedna žena koja me voljela svim svojim srcem. Osjećao sam je svojom, osjećao da će nam život biti dobar iako ona nikada nije bila ona za kojom mi je srce žudjelo, a onda se desila tragedija koja je i nju i moje dijete otkinula od mene i odvela daleko pod nebeski svod i dalje. Iznad neba, među zvijezde da sjaju od gore i podsjećaju me da sam još živ.
Nisam dao da ih sahrane nigdje drugdje nego ovdje, na mjestu gdje smo sagradili dom; na obroncima šume u kojoj sam prvi put video Ameliu Jane. Naša kuća sada je napuštena, nisam se mogao skrasiti u njoj sam, izgradio sam je za nju, za nas, onako kako je ona željela, ta kuća je njezina iako je više nema. Zato i njeno tijelo skupa s našim djetetom počiva tu, oni zauvijek imaju naš zajednički dom.
Prstima pređem preko slova urezanih na spomeniku, pa sjednem na zemlju i obgrlim glavu rukama.
– Morrisoni su se vratili na imanje Talya. Kažu da je Jaden jako bolestan. Ona prokletinja od njegove žene da ga je dovela ovdje u mir i tišinu da se brže oporavi iako mu ne daju baš puno šanse. Pričaju po gradu da je ga je bolest opasno zahvatila. Žao mi je. Uvijek je bio dobar prema nama. Nikada mu neću zaboraviti to da nam je dao ovo mjesto da napravimo tvoj dom iz snova, i što je protivno ženinoj volji dozvolio da vas ovdje pokopam. Znam da ne odobravaš život kojim sada živim, znam da bi bila sretnija da sam još uvijek običan čovjek koji se brine za konje, radi pošteno za svaku funtu, ali godine su prošle ljepotice, svijet se promijenio, a i ja toliko da više sebe ne prepoznajem. Nedostaje mi onaj jednostavan život kojim smo živjeli, vrijeme u kojem smo odrastali, ne sviđa mi se ovo, i volio bih da je sve kao nekada... Ali nije. Ovaj dan bolan je za nas oboje, znam da i tebe boli gdje god da jesi i oprosti mi što nisam uspio da te spasim, što nisam mogao učiniti više za tebe i naše dijete. Znaš što Tanya? Oprosti mi za sve. – Ustanem sa zemlje, poljubim njihov spomenik, pa se spustim do ceste gdje sam parkirao auto.
– Hunter... – ugledam Cavilla kako se jedva vuče niz cestu kako maše.
– Starče! – krenem prema njemu i čvrsto ga zagrlim. – Što radiš ovdje daleko od ranča, kako si došao dovde? Mislim vidim da si pješice, ali...
– Gregor me vozio od liječnika... vidio sam tvoj auto pa sam mu rekao... rekao mu da me ostavi kraj puta. – Udahne duboko par puta, sada već i teško diše pluća ga izdaju. – Morao sam ti reći... Saznao sam da... Da se... Gospođica Amelia... Danas se vraća u Kirk Yetholm. – Kada to izgovori u glavi mi se zavrti. Ostanem samo tako stojati bez riječi dok mi kroz glavu krenu letjeti slike onoga jutra kada sam silno želio otići do štala i naći se s njom, ali od hrane koju smo tu večer pojeli i Cavill i ja smo se doslovno otrovali i nijedan nije mogao ustati iz kreveta. Povraćali smo i davili se u sopstvenoj bljuvotini dajući Bogu dušu sve dok Gregor nije došao da provjeri zašto ne ustajemo. Natrpao nas takve u auto i odvezao u bolnicu gdje smo ostali nekoliko dana dok otrov iz hrane koju smo pojeli nije izišao iz našeg sistema. Kada smo konačno pušteni saznali smo da je svu tu silnu hranu poslala gazdarica iz kuće i bilo mi je sasvim jasno da je Ophelia Morrison željela da me otruje da se osigura da neću prići njezinoj kćeri. To što nije marila za to da će i Cavill sa mnom da večera kao i uvijek činilo me još više bijesnim psom, toliko da su me morali zaključavati da ne odem u Yetholm i ne zavrnem joj vrat. Dok me bijes nije popustio držali su me na uzici, a to je bilo još gore jer kud sam patio od bijesa, tu sam patio od gubitka Amelie Jane, od razmišljanja o tome što će ona misliti zašto nisam došao, vjerovat će da sam je ostavio, izrugao joj se i tko zna što još. Nadao sam se da će mi se ipak nekako javiti, a kako je vrijeme prolazilo ona to nije učinila, ja sam sve više okretao na onu stranu patnje na koju nipošto nisam trebao.
– Hunter, jesi još ovdje? – Starac mi mlati rukom ispred očiju pa se dozovem k sebi.
– Da. Oprosti. Samo...
– Sinko sudbina ju je ipak vratila nazad, možda vam daje drugu priliku. Oboje ste odrasli ljudi sada, siguran sam da ako razgovarate ... znaš da ćete riješiti ono što...
– Nema se tu što riješiti Stari moj. Otišla je, njezina nas je mati htjela otrovati obojicu. Ona i ja nikada nećemo biti...Mi.
– Žao mi je što to govoriš sine. Volio bih da zbog svoje sreće pokušaš dati šansu svemu tome.
– Stari možda se i udala.
– Nije se udala Hunter zaboga.
– Kako god. Nije me potražila svih ovih godina, ja sam imao život koji me rastrgao, ako onda nisam bio dobar za nju, sada kada nisam dobar ni za sebe sigurno neću.