VOLIM TE
Ima onih dana u životu kada čovjek ne može ništa drugo do da šuti, pusti suze da klize niz obraze i sluša tiho muziku u svojoj samoći, dok se srce cijepa kao stara novina.
Danas je jedan od tih dana osvanuo, sjedim u Tominoj fotelji koju sam privukla tik do prozora i gledam kako sunce obasjava nebo, pozdravljajući novi dan. Na youtube-u upalila sam Emelienu pjesmu Hurts, pustila sve brane koje su zadržavale slane potoke i na neki čudan način uživala u tišini. Željela sam da me bol razdere emotivno, da nikada ne zaboravim ko sam bila i ko sam postala, da znam za što sam se borila. Umno se osvrnem na protekle dane tamo do one noći, na noć Tominog rođendana.
Od tada ne spominjemo prošlost, nije me osuđivao, ali nije ni sa mnom više razgovarao. Upali smo u tužnu rutinu, udaljili se jedno od drugog i u istom stanu živjeli kao dva stranca. Bolio me svaki njegov tužni pogled, bolio me njegov mir u krevetu kada bi mi okrenuo leđa i zaspao bez i jedne riječi da mi uputi, boljelo me što je postajao hladna stijena koja me prestala grliti, ljubiti i milovati. Još čujem njegove riječi 'I ja volim tebe' u glavi, ali ih više nikada nije ponovio od tada. Svakim danom sam bila sve sigurnija u odluku koju sam donijela prije mjesec dana.
Pitala sam ga, "Što se dešava?", a on je kao i uvijek do tada odgovarao istim riječima.
"Ništa anđele, sve je u redu.", a nije bilo u redu znala sam to.
Prvi posjetioci parka privukli su mi pažnju i suznim očima promatrala sam tročlanu porodicu kroz prozor. Muškarac u crnom odijelu dopratio ih je do zelene ograde, koja je okruživala prostrani park, poljubio je djevojčicu bakrene kosice koja joj je virile ispod šarene kapice i isto učinio ženi koja je držala malenu. Uz pozdrav i njihovo mahanje odšetao je do svog auta pridružujući se koloni vozila na putu, pretpostavljam, do posla. Izdajnički bol u grudima opomenuo me je da me ljubomora pecka, bila sam ljubomorna na ljude koje čak nisam ni poznavala. Još nekoliko kapi se izlilo iz mojih očiju i zapitam se da li je moguće da sam zavidjela nepoznatim ljudima. Sebično sam željela da mi se vrati moj Tomo, onaj isti koji je bio prije njegovog rođendana. Želim čovjeka kojeg volim, koji se zatvorio u sebe i proživljava u sebi nešto što nisam mogla da shvatim. Neću i ne mogu više da živim u ovoj monotoniji u koju smo zapali.
Jak udarac u stomaku natjera me da poskočim u mjestu, obrišem brzim pokretima suze s lica i pomilujem na mjestu gdje sam osjetila ispupčenje.
"Malena moja, mama je danas malo emotivna nemoj da brineš. Bez obzira na sve tebe i tvog tatu voljet ću uvijek.", šmrcnem glasno i zavalim se nazad u fotelju. "Još malo svilo moja, još malo pa mi dolaziš. Čekam te nestrpljivo samo da znaš, svilo moja...", nastavim gladiti svoj veliki stomak i pogled ponovo usmjerim na park. U parku sada više nije bilo nikoga, vjerojatno zbog hladnoće koja je ovih dana boravila u našem gradu.
Januar je uveliko već bio na izmaku, a snijega ni za lijeka. Suha zima već danima ledila je drveće, ogoljenu zemlju i Sarajevske rijeke. Moj stomak bio je poprilično velik i u posljednje vrijeme otežavao mi kretanje, pa sam od nedavno na trudničkom bolovanju. Ta velika promjena zbog koje sam dane provodila samujući u stanu još više me gušila.
Tomo je iz dana u dan radio dnevne dvanaeske, a ne rijetko bi do sitnih sati provodio u obližnjoj teretani, tako da su mi moj bol i muzika bili jedini prijatelji. Na pomisao muzike sklopim oči i slušam pjesmu koja je sada svirala iza mojih leđa s youtube- a, na plazmi.
Osmjehnem se kada shvatim da je to Ellie Goulding i njena pjesma 'Still falling for you'.
"Still Falling For You"
Fire and ice
This love is like fire and iceThis love is like rain and blue skiesThis love is like sun on the riseThis love got me rolling the diceDon't let me loseStill falling for you...
Still falling for you...
"Još sam uvijek zaljubljena u tebe"
Vatra I led
Ova ljubav je poput vatre i ledaova ljubav je poput kiše i plavog nebaova ljubav je poput izlazećeg suncazbog ove ljubavi sam bacila kockunemoj da izgubimjoš sam uvijek zaljubljena u tebe...
još uvijek padam na tebe...
Svaka riječ bila je moja istina, opisivala je ono što ni sama nisam na glas smjela da izgovorim.
"Lijepo te čuti da opet pjevaš.", duboki glas prenuo me iz mog sanjarenja, nisam ni znala da pjevušim na glas. Otvorim oči i uspravim se stidno u fotelji, kao dijete uhvaćeno u krađi.
"Nisam čula kada si ušao.", tiho kažem i pogledam u sat na svojoj ruci "Zar ne bi trebao biti na poslu?"
"Ne.", kratko odgovori i zaputi se prema kuhinji. Znam što želi, svoju nes kafu o kojoj je ovisan. Jedva se iskoljebim se iz fotelje pa kao patka odtapkam za njim i smjestim se na jednu od kožnih stolica za trpezarijskim stolom. Promatram kako otvara gornji ormarić u kojem stoji njegova kutija sa kafom. Vidim mu po pokretima da je napet i ne promiču mi njegovi duboki uzdasi, dok pali plin i stavlja vodu da provri. Iz frižidera dohvati mlijeko i spusti ga na pult do šolje u koju je stavio tri kašičice praha. Kada voda provri zalije prah u šolju i doda malo hladnog mlijeka, žalac bola me zagrebe u utrobi kada i mene ne ponudi.
Voljela sam ga do te mjere da mi je čak i njegova hladnokrvnost godila, godilo mi je čak i kada mi nanosi bol. Nije ljubav za slabiće, ljubav je za jake ljude koji su spremni izdržati svaki pad nakon uspona, a mi smo trenutno padali u provaliju. Ustanem od stola kada sam ga se dovoljno nagledala, sa željom da u miru popije kafu. Ne želim da ga mučim svojim prisustvom, pa sa trncima bola pod kožom uputim se prema sobi.
"Gdje ćeš?", njegovo pitanje me zaustavi u mjestu, pa samo slegnem ramenima prije nego se rasplačem i odjurim u sobu.
Zatvorim vrata iza sebe i uvučem se s njegove strane na krevet, udahnem njegov miris s jastuka. Stisnem jako prstima pamuk i utisnem se glavom u jastuk na kojem noćima spava. Njegov miris opija mi um i opušta tijelo, kada se vrata spavaće sobe otvore, pa tiho opet zatvore. Ne otvaram oči, ali osjetim njegovo prisustvo, osjetim oči na svom tijelu kojima me pali. Madrac ispod mene se zatetura i njegova prsa pritisnu se o moja leđa. Nakon skoro dva mjeseca bilo je tako lijepo ponovo ga osjetiti pored sebe, a da mi nije okrenuo leđa i zaspao istog trena. Šutke je svoju desnu ruku podvukao pod moju glavu, a lijevom me obgrlio oko struka zaustavljajući šaku na mom devetomjesečnom stomaku.
Kao da je i ona osjetila, tri puta za redom udari jako pod njegovom rukom, nasmijem se i tako razbijem tišinu, pa spustim ruku na njegovu.
"Kako su moje cure?", upita na moje uho trljajući se nosom od moju ušnu školjku.
"Sada smo odlično!", sretno mu odgovorim i nijemo se zahvalim Bogu što je opet pored mene. Tračak nade se pojavi i da mi do znanja da je moj Tomo, iako duboko zakopan u sebi, i dalje tu spreman da nas voli.
"Volim vas!", udahne i još bliže primakne svoje tijelo uz moje, "Tako jebeno vas volim da boli!"
"I mi volimo tebe, nemoj više da se udaljavaš od nas. Nedostaješ nam."
"Znam.", tiho prošapuće i poljubi blago u potiljak, opusti se i nedugo zatim čujem kako mu se disanje ujednačilo. Sklopim oči i pustim san da i po mene dođe.
Podne je već odavno prošlo kada sam se, sva oznojena, probudila. Tomina toplina je još uvijek bila oko mene, njegova ruka na mom stomaku, nos zakopan u moj vrat ispuhujući vreo dah i noge prepletene s mojom. Zvuk mobitela oglašavao se iz druge sobe, a Tomo se i dalje nije budio. Polako se iskoprcam, oslobađajući se njegovih udova, spustim noge na pod i pridržim rukom za uzglavlje kreveta dok ustajem. Teturam do vrata i tiho ih zatvorim za sobom kada izađem na hodnik. Taj prokleti telefon i dalje zvoni, ali dok priđem kuhinjskom pultu, na kojem je stajao, zvonjava utihne. Niti sekundu kasnije na ekranu se pojavi poruka koja osvijetli ekran iznova "ZAŠTO SI NESTAO? DAN JE SADA BAŠ LIJEP, ZAHVALJUJUĆI TEBI ;)"
Kompletna utroba mi zadrhti i imam osjećaj da ne mogu da dišem, vratim film na ovo jutro kada je otišao kao i uvijek u isto vrijeme na posao, ali se vratio nakon sat dva i prvi put nakon nepuna dva mjeseca podijelio malo nježnosti. Samo što.... O Bože! Još jedna bol u nizu zalijepi mi se za srce. Pa on nije ni bio na poslu, bio je tamo gdje je nekoj drugoj uljepšao jutro, a zatim se vratio ne pogledavši me u oči.
Nije njegovo 'volim vas' bilo što je to tako istinski osjećao da mi kaže, već zbog krivice koja ga je izjedala, a ova poruka je dokaz da sam u pravu... Pridržim se rukom za pult i uzmem telefon u ruke, okrenem se bijesno i susretnem sa ugljenim očima.
"Što to radiš ?", usuđuje se pitati.
"Što ti radiš ?!", vrisnem i bacim mu telefon u ruke. "Je li to tvoj posao koji si jutros obavljao?!", počnem se tresti, prođem pored njega i umjesto da se zatvorim u sobu i oplakujem svoju usranu sudbinu, ja zgrabim ključeve sa komode i izjurim napolje.
"Lammija čekaj!"
Trčim brzo koliko mogu do auta i ulijećem ne razmišljajući, dok mi se oči magle od suza.
"Lammija!!!!"
"Glupačo! Zar si mislila da će te nakon svega voljeti?!", vrištim u autu sama na sebe. Vidim ga kako pretrčava ulicu do auta, pa brzo zaključam vrata, palim auto i uz škripu guma bježim. U retrovizoru ga vidim kako dlanovima trlja svoju kratku kosu i urla moje ime za mnom.
"LAMIJA!"
Otvorim prozor, a hladni zrak jurne unutra, izbacim ruku i pokažem mu srednji prst prije nego zamaknem za zgradu. Ne mislim, samo plačem, praznina u grudima raširila se poput virusa i više ništa nisam osjećala. Stiskala sam gas sve više i više, prvi val gradske špice polako se protezao gradom, ni zaleđene ulice nisu nimalo pomagale. Jurila sam izbjegavajući auta, ostavljajući ih iza sebe i jureći zeleni val. Kada sam na raskrsnici, na Otoci vidjela kako kamion koji je bio predugačak zaostaje za kolonom dok skreće, znala sam istog trena da ma koliko ja stiskala kočnicu kasno je...
Jak tresak potresao mi je tijelo, zvuk klizanja metala po asfaltu parao mi je uši, a zatim potpuna tišina, muk i sve što sam vidjela prije nego sam sklopila oči bila su dva crna tužna oka. . .
'Volim te', otele su mi se zadnje riječi s usta...
**********************************
Ne znam za vas ali Tomo je moj omiljeni lik ikada koji sam napisala, ako zanemarimo Armana koji je kasnije nastao, naročito volim ovog Tomu. Lammijinog...
Ljubim vas sve :*
****************************************