Lammija ŠejlaZvijer*ZAVRŠENA*2

Nedostaješ mi anđele

Život uvijek naplati za grijehe, a ne rijetko nevini plate ceh....

Dvije godine od kako su zatvorene oči mog anđela, dvije godine kako mi srce pati za njom, dvije godine kako mi nedostaje.

"Bože, kako mi nedostaješ...", u tihoj sobi odzvanja moj glas. Pogledam u svoju malenu buhtlicu na krevetu, gledam kako joj se trbuščić podiže i spušta sa svakim malenim udahom.

Okovao sam se bolom i jedinim svjetlom koji imam u životu. Moja Nur, moja sićušna kćerkica, moj i Lammijin plod ljubavi. Ruke mi zadrhte svaki put kada joj pomilujem mekane obraze i nema apsolutne nikakve šanse da mi srce svaki put ne zadrhti.

"Propustila si anđele da je gledaš kako raste. Nisi bila tu kada smo otkrili prvi zubić, nema te anđele da šetaš s nama, nisi tu da idemo zajedno na ono igralište. Nema te jedina, a rekla si da ćeš biti tu...", Zadrhtim svaki put kada samo pomislim na nju, još je teže kada razgovaram sam sa sobom. Sklopim oči i legnem pored malenog tijela moje kćerkice, poljubim njenu crnu kosicu i udahnem njen jedinstveni miris. Moja Nur je Lamijina preslika, toliko liči na nju da me zaboli svaki put kada me pogleda.

"Tata!", miluje me ta jedna riječ kao melem na živu ranu. Jedina utjeha koju mi je život dao je ovo maleno biće koje me gleda svojim, iz sna tek probuđenim, zelenim okicama. Osmjehnem se i poljubim njen maleni nosić, razbarušim crnu kosicu i njuškajući krenem škakljati, dok se ona smije i grije mi dušu svojim cvrkutavim smijehom. Zadihana uspije se iskopeljati dalje od mene na krevetu, pa svojim malenim prstićem zaprijeti mi pred nosom. "Tatice, memoj!", frkne na mene pa mi se baci u zagrljaj.

"Volim te Nur!", grleći joj kažem. Više se ne štedim na toj riječi, stalno joj pričam koliko je volim. Koliko sam volio njenu mamu, a da sam i Lammiji bar češće govorio, eh da sam...

"Idemo mami?", pita i odmakne se od mene. Okice joj cakle veselo i čeka da joj potvrdim ono što sam joj to jutro i obećao.

Danas moja Nur i Saidovi sinovi pune dvije godine, organizirali su zabavu i za nju u sklopu zabave za njegove sinove iako sam ja bio protiv toga. Međutim kada sam vidjeo koliko je moja kćerka sretna na sam spomen slavlja, nisam mogao ne pristati. Za mene je današnji dan jedan od onih najbolnijih i ujedno najsretnijih. Bog mi je podario ljubav, sreću i svjetlost u mojoj malenoj Nur, ali mi je oduzeo moju drugu ljubav Lammiju. Prije zabave vodim je kod njene mamice da kao i uvijek odnese jednu ružu, da joj miriše i podsjeća na nju, tako moja malena kaže.

"Idemo mila moja, idemo.", kažem i ustanem sa kreveta, raširim ruke da mi utone u zagrljaj, da se utisne u mene baš kao i njena majka nekada. Okrenem se do noćnog stolića na kojem je jedna crvena ruža u vodi. Izvadim je i otresem nekoliko kapljica, pa sa kćerkom izađem iz stana, jer treba da posjetimo jednu ženu, njenu majku i jedinu ženu koju istinski volim svim srcem. Tako mi prokleto nedostaje moj anđeo.

Stojim kao i uvijek ponosno u lijevoj ruci držim našu kćerku, u desnoj jednu crvenu ružu.

"Stigli smo anđele. Kada bi nas bar vidjela.", glas mi zadrhti pa se nakašljem "Da vidiš svoju kćerkicu, evo ja ću ti reći. Ima zelenu majčicu i takve helanke, a ova suknjica u istoj boji kažu da je od tila. Ne znam ti ja baš anđele vrste ovih materijala, ali moram priznati da liči na cvrčka.", pa poljubim njenu malenu glavicu, dok mirno sjedi na mojoj lijevoj ruci. Spustim ružu na hrpu drugih koje joj svaki dan donosim, ruka mi kao i uvijek zadrhti kada je spustim.

"Zašto mama uvijek paja?", pita me moj maleni cvrčak u rukama, a moje srce se stisne pod naletom bola.

Sam pogled na moju usnulu Lammiju je još jedna strijela bola, za svaki dan po jedna mi se zabode direktno u srce i tako već pune dvije godine. Od dana kako je primljena na KUM, više se nije budila. Što se medicinske strane tiče sve je bilo u redu i nije bilo nikakvih abnormalnosti koje bi sprječavale njeno buđenje, međutim moj anđeo još uvijek spava. Sve je bilo do nje kada će se probuditi, ako se ikada probudi.