Lammija ŠejlaZvijer*ZAVRŠENA*2

Laž

Lammija

Tišina!

Muk!

On me ljubi, a ja uzvraćam i ne mogu da prestanem, ne želim prestati. Želim da se utisnem u njegove grudi, da napravim svoj otisak koji nikada neće nestati. Želim da me pamti kada me više ne bude, kada odem daleko i ostavim njega iza sebe. Želim! A želje znaju biti surove kada se ostvare, znam jer sam na svojoj koži osjetila.

Odgurnem ga drhtavim rukama kada mi konačno dopre do mozga da se ljubim na bini kao da mi život ovisi o tom poljupcu, a zatim uslijedi iznenađenje kada nekoliko krupnih momaka pokrene val pljeskanja koji izmami naše osmjehe na lica. Poklonimo se kao da smo se dogovarali i s rukom u ruci siđemo s bine. Prati me bez riječi i ne pušta moju ruku dok ga vodim do svlačionice u kojoj se inače presvlačim.

Pustim mu ruku kada uđemo u maleni prostor i okrenem da se suočim sa dva crna labirinta koja me mame da se izgubim u njima. Ne razmišljam, mozak mi se razvodnio i upravo isparava na uši, jer je smanjio i ono malo prostora između nas. Usne mi i tako bride od prijašnjeg poljubaca, a on me upravo mami da molim za još i molila bih da se nisam zaklela kako nikada više neću pasti na njegov arogantni šarm. Može li šarm uopšte biti arogantan?

Dozovi se Lammija pozivam se umno i trepnem da otjeram glupa pitanja iz glave. Bez i jednog pokreta koji bi mi dao do znanja da će me slomiti, on spusti svoje usne na moje. Bože da me sada uzmeš ne bih žalila, a onda se prisjetim malenog bića u utrobi pa istrgnem usne iz njegovih.

"Anđele, anđele ne okreći mi leđa.", šapuće mi skoro na uho. "Nisam znao da pjevaš, vjerujem da ćeš našem djetetu pjevati milozvučno najljepše uspavanke.", trn bola izbije mi dah iz pluća, pa udahnem glasno da se povratim.

"Našeg djeteta?", sa zlobnim osmjehom upitam, dok sve u meni vrišti.

"Nemoj biti kao ja, nemoj uraditi ono što sam ja tebi.", kaže i napravi jedan mali korak prema meni, rukom mi milujući golo rame. Blago zadrhtim, ali se s nekom stranom snagom odmaknem i okrenem da ga pogledam u oči.

"Nema djeteta!", preglasno izjavim i zaledim pokret njegove ruke u zraku kojom me je još jednom pokušao dotaknuti. Zbunjen me gleda, proučava onim svojim ugljenim očima i zažmiri s bolnom grimasom kao da razmišlja o mojim riječima. Prije nego se predomislim i povučem riječi pogleda me bjesnim očima, imam osjećaj kao da gledam u gladnog vuka spremnog da mi odere kožu i automatski se pokajem što mu zadajem bol.

"Jel' to znači ono što mislim?", Skiti na mene kroz zube.

Bez mogućnosti da odgovorim, jer sam zanijemila klimnem glavom da potvrdim svoju laž, a onda u jednoj milisekundi čujem lomljavu i lupanje. Rukama pokrijem lice i sklupčam se u ćošku klizeći niz zidove dok mi stražnjica nije dotakla pod.

Nakon, čini mi se čitave vječnosti lomljava utihne i čujem samo hrapavo disanje, pa skinem ruke s lica i ugledam mišićava leđa koja oslikavaju svaki mišić zatežući majicu sa svakim dubokim udahom kroz njegova pluća. Na krhotinama stakla koje su ostale na drvenom okviru susretnem najtužniji pogled koji ni jedna riječ ne može opisati i zadrhtim kompletnom utrobom nijemo vrišteći.

"Zašto anđele?", tiho, skoro nečujno prošapuće i izađe ne okrećući se za sobom i ostavi vrata širom otvorena.

Ovaj maleni sobičak ličio je na moju dušu koja se urušila onog trena kada sam susrela onaj bolni pogled u ogledalu, ustanem i odšetam do istog ogledala i pogledam se, a on odrazi moje iskrivljeno lice sa svakom napuklinom i pomislim ko si ti ženo postala?

Podignem ruku do krvavih tragova koji su curili niz ogledalo, pa se porežem na jedan maleni raspuknuti komadić i pustim da se moja krv slije skupa s njegovom.