Lammija ŠejlaZvijer*ZAVRŠENA*2

Dani sreće

Tomo

Ponoć je već odavno prošla, a ja šutim i slušam njeno disanje na mojim prsima. Bojim se ako sklopim oči da ću se probuditi iz ovog predivnog sna, bojim se da će nestati, a da će samo bol ostati. Zato šutim i gledam u plafon, dok mi u glavi odzvanjaju one dvije riječi koje mi je izgovorila.

Toliko puta sam rekao Lajli da je volim, a Lamiji nisam mogao da uzvratim. Nisam mogao da kažem 'volim te' sada kada sam to i po prvi put istinski osjećao prema jednoj ženi. Želim je, želim da bude moja žena, da stvorimo topli dom i imamo mnogo klinaca, ali onoliko koliko to žarko želim duplo toliko se bojim. Jebeno se bojim da ne postanem drugi još jednom, jer mislim da ne bih mogao podnijeti još jednom da budem odbačen i sam, naročito ne sada kada znam da nosi moje dijete.

Polako spustim Lammiju na jastuk izvlačeći ruku i ustanem iz kreveta, sjednem u dnevni boravak i palim plazmu da razbijem tišinu iako smanjim na toliko da se jedva čuje. Dezorijentiran podignem glavu i vidim da tv još uvijek radi, protegnem se i shvatim da je dan, svanulo je. Jebi ga! Zaspao sam nekada u noći na istom mjestu gdje sam se svalio sinoć, ali zašto me Lammija nije probudila pitam se i krenem prema sobi, ma sigurno još uvijek spava. Polako otvorim vrata, jer ne bih želio da je ja sada probudim ako se do sada nije sama probudila. Kada primijetim da je krevet prazan i čak što više zategnut kao da niko nije spavao u njemu, uz glasan tresak ih otvorim do kraja da udare o zid.

"Lamijaaaa!!", poderem se i mahnito počnem tražiti mobitel, kada ga uzmem u ruke shvatim da nemam njen broj.

"Jebi ga!", opsujem, zgrabim ključeve od auta i izletim kao mahnit.

Bar znam gdje živi, ako uopšte bude otišla kući, lupam bijesan po volanu i psujem sve vozače koji su krenuli jutros na posao. Posao! Jutros sam se trebao pojaviti u dnevnoj smjeni i opet opsujem pozivajući kliniku da javim kako sam, ne znam na samrti pa ne mogu doći. Uh, grome što ja to radim od života zbog jedne žene. Skrenem na proširenju i udahnem nekoliko puta duboko da se smirim, pa nastavim putem do Hadžića.

Ne čekam da čujem zaključavanje auta, već kao lud ulazim u haustor i preskačem po dvije stepenice, što po dvije, pet sam odmah preskočio i našao se pred njenim vratima lupajući objema pesnicama.

"Otvori!!", dahćem. "Otvori prokleta bila!!"

Vrata se polako otvore, ona poviri glavom i strelja me pogledom, "Što lupaš manijače!"

"Što lupam!!?", pitam, a sve mi se pred očima zacrni od bijesa. "Pomakni se!", naredim i umarširam u njen stan. "Što želiš!", pogledam je, a ne vidim je od bijesa. "Što želiš od mene sunce ti krvavo!?!", pokušavam se kontrolirati, ali mi ne polazi za rukom.

"Što želim ja od tebe?!" dere se. "Ti si taj koji me ostavio samu u krevetu i nemoj me ništa gledati tu tim svojim crnim očima, sa ogromnim trepavicama! Jel' ti se toliko gadim da nisi mogao sa mnom u krevetu dočekati jutro, a?", zbunjen se zagledam u nju i kockice mi se polako počnu slagati.

"Ti si luda!", uprem prstom u nju, "Zar misliš da sam zato spavao izvan kreveta?", protrljam se dlanovima po tjemenu. "Nisi mogla da me probudiš?"
"Lakše se pokupiti i otići, je li Lammija?"
"Pričaj sad sa mnom jebote!!" nižem pitanja, a ona šuti.
"Ako ne progovoriš sada sa mnom izaći ću na ta vrata...", pokažem prstom iza njenih leđa "...i neću se vratiti, dok ti ne pokucaš na moja!", završim pa čekam, a ona uporno šuti.

Inatdžija!!

Odmahnem glavom, prođem pored nje i uhvatim šteku, pa otvorim vrata kada začujem njeno tiho "Nemoj otići."