Lammija ŠejlaZvijer*ZAVRŠENA*2

Prošlost

Lammija

Danima izbjegavam Tomu pogledati u oči, ustvari izbjegavam ga od kako smo ručali kod Lajle i njenog muža. Mazim svoj stomak, jer se moja curica sve više rita, ležim na hladnom krevetu i čekam doktora Dedića koji vodi moju trudnoću. Za koji dan ulazim u treće tromjesečje i tu sam zbog standardne kontrole ultrazvukom. Vrata se širom otvore, a Tomo zadihan uleti.

"Izvini anđele što kasnim imao sam hitan slučaj na odjeljenju.", poljubi me brzo pa spusti usne i na moj goli stomak. "Kako su moje cure", pita i pogleda me, a ja skrenem pogled.

Rukom mi vrati glavu da ga pogledam, a ja zažmirim. Poljubi oba moja kapka, moj nos, obraze, bradu i na kraju spusti usne na moje čelo i mrmlja nešto što ne razumijem. Doktorov ulazak prekida Tominu nježnost i uz glasno pljeskanje rukama se pozdrave.

Tomo me, kao i uvijek sve vrijem drži za ruku, dok nam doktor objašnjava na monitoru kako naša curica postaje sve veća i napreduje, te uz objašnjenje da je sve u redu završi. Ostavi nas same, a Tomo obriše gel sa mog stomaka, pruži ruke da ih uhvatim i podigne me u sjedeći položaj.

"Mila moraš mi reći što te muči.", iz neba pa u rebra me pogodi.

"Hoću.", prošapućem i spustim majicu preko stomaka.

"Beli će te odvući kući, nazvao sam ga maloprije, jer imam još malo posla na odjeljenju.", ne bunim se i slegnem ramenima.

Evo me u stanu, ležim na trosjedu nogu podignutih na stranici i čekam da čujem ključ kako se gura u bravu. Mazim stomak i mislim se Bože kako da mu kažem? Sjećanja me potresaju i koža mi se ježi kada samo pomislim na svoju prošlost.

***

Ubila sam svoju bebu, ubila sam je!

Šamari i pesnice koje su raskrvarile moje lice nakon tog čina, ne mogu se mjeriti s bolom kojim se kida moja utroba. Kako ću živjeti do kraja života s činjenicom da sam ubila svoje nerođeno dijete. Novi val suza peče moje rane na licu, ali ne marim. Sve rane će zagladiti samo će jedna uvijek tinjati, ova u mom srcu. Tresak vrata od zida tjera me da podignem pogled , ali se ne mičem iako sam đavo iz pakla stoji ispred mene.

"Nadao sam se da si do sad iskrvarila kučko!", mislim da je tako nešto rekao na njemačkom jeziku, nisam sigurna. "Ustaj!", zapovijeda, a ne zna da je ovo tijelo u kojem pumpa ovo srce, zapravo mrtvo. I ja čekam da iskrvarim, da odem onom kome se svi vraćamo. Počupa me za kosu i opali još jedan šamar, pa pusti da se strovalim ponovo na pod.

Mjesec dana je prošlo kao gladna godina vukući se dan za danom. Usna je zarasla, lice nije više bilo izgrebeno, čak i ova prokletnica među mojim nogama je prestala da krvari. Jedino moje srce i dalje krvari, maleni potočići bola i dalje se slijevaju iz njega. Mislila sam da me ne može više povrijediti, da me možda još uvijek voli. Ne da voli, već bar žali dovoljno da me pusti da odem sada kada sam ubila i njegovo dijete. Četrdeset dvije godine stari Johan Schmitz častio je svoje prijatelje mafijaše mojim tijelom. Ako sam mislila kako me ne može više povrijediti, saznala sam da može kada me prvi put zatvorio sa svojim prijateljem starkeljom, poručujući mu da sam njegov 'geschenk' (poklon).

Proklinjala sam prokletnika Nihada i svu njegovu lozu i molila Boga da me uzme sebi prije nego mu sama dođem, jer me predao ovom monstrumu u ruke. Agonija nije potrajala dugo, ali dovoljno dugo da ostavi traga na mojoj duši, kada me je Samke spasio.

Samke je bio vozač krkana kojem me je Nihad prodao ili bolje da kažem dao u zalog za svoj dug.

***

Zatvaranje vrata vrati me u sadašnjost i znam da je jedini čovjek kojeg iskreno volim stigao kući. Otvorim oči i sve što vidim je tama koja me okružuje, krenem ustati a Tomine dvije snažne ruke me podignu odnoseći na naš krevet. Ne gubim vrijeme grlim ga kao da mi život ovisi o njemu, pa i ovisi.

Kako da mu još jednom slomim srce i ubijem vjeru u ljubav, koju tek mic po mic vraća iz mrtvih. Pored kreveta se brzo raspremi i privije uz moje tijelo milujući našu kćerku u mom stomaku, a ja molim Boga da nam da snage da oboje preživimo, jer jutro će nam donijeti ili snagu ili razarajuću bol... Zašto život surovo uvijek kroz iglene uši provlači one koji se ludo vole, da li da ojačaju ili da se slome?

Iz sna me budi lomljava u kuhinji, trznem se kada mi se koža naježi pa rukama obgrlim sama sebe trljajući se. Ustanem iz toplog kreveta i pogledam na sat koji visi na zidu pored vrata, naša slika, a na njoj brojevi i dvije kazaljke koje pokazuju vrijeme, smijemo se zagrljeni i nasmijani. Žalac bola natjera me da još jednom zadrhtim, pa žurnim koracima izađem i uputim se prema kuhinji.

Zateknem Tomu kako kupi slomljenu šolju s pločica, naslonim se na dovratak i promatram to masivno tijelo kako čuči, dok mu se svaki mišić na leđima napinje ispod majice pri pokretima ruku. Moj čovjek, pomislim pa uzdahnem s bolom na što se Tomo okrene i pogleda me s osmjehom.

"Ne prilazi, razbio sam šolju.", ustane pa baci komade razbijenog porculana u kantu za smeće, dođe do mene i poljubi me ovlaš. "Hoćeš li ti nes? Da napravim dva?"

"Aha može", odgovorim i odem u kupatilo.

Dok obavljam jutarnju higijenu shvatim da se bojim, nisam dovoljno hrabra ispričati mu svoju prošlost. Da Said nije spomenuo temu braka, ja bih skoro pa i zaboravila na prošlost.

Ali prošlost je dug, koji uvijek dođe na naplatu....

Kako da mu kažem da sam na papiru tuđa žena, da je moje tijelo dano za dug i da sam monstrum koji je ubio svoje formirano dijete u stomaku. Žig u plućima vrati me u stvarnost pa ispustim dah koji sam zaustavljala. Moj stomak se pomjeri i iskreno se osmjehnem, pomilujem mjesto na kojem je blago ispupčenje, a duboki glas zagrije mi krv.

"Vas dvije ćete biti prave maze, mislim da ću biti ljubomoran.", gleda me onim svojim ugljenim očima i smije se.

Uzvratim mu osmijeh, pa se tijelom utisnem u njega grleći ga oko struka. Čak i ako mi okrene leđa ja neću napustiti njega, čak i ako me više nikada ne pogleda ja ću ga pratiti svojim pogledom, pa čak i ako me prestane voljeti ja ću voljeti za oboje. Zakunem se u sebi i poljubim lijevu stanu njegovih prsta tamo gdje mu srce spava.

"Hajde anđele da popijemo kafu, a telefon ti vibrira čitavo jutro trebala bi pogledati možda je nešto hitno.", zagrljeni idemo hodnikom do trpezarijskog stola u kuhinji.

Dohvatim telefon i vidim da imam nekoliko poruka i par propuštenih poziva i svi su od Lajle, nasmijem se jer ona ne odustaje dok joj se ne odgovorim. Jednu po jednu poruku otvorim i ne piše baš puno osim 'javi se, trebaš mi, hallo daj se javi' i sl. Posljednja poruka mi otkrije razlog njenog euforičnog zivkanja i slanja poruka.

Tomici je rođendan u četvrtak, spremamo iznenađenje i bolje bi ti bilo da on ne vidi ovuporuku!! :P

Glasno se nasmijem i obrišem poruku, a Tomine podignute obrve mi nagovještavaju da ga zanima što je toliko smiješno.

"Ma znaš Lajlu.", slegnem ramenima i kezim se kao malo dijete.

"Što god da je nije važno, važno da se konačno opet smiješ i ne izbjegavaš moj pogled.", bocne me riječima i otpije gutljaj iz svoje šolje na kojima ću nacrtane dvije krave i malo tele.

Ukočim se na njegove riječi, ali me navala smijeha opusti od prizora njega onako krupnog sa onom šoljom u rukama. Odlučim istog trena da nema šanse da ću mu pokvariti dane pred rođendan i slavit ćemo dan kada je rođen.

Dan kada je Bog odlučio poslati najbolje stvorenje na svijet, kada je podario najveće srce jednom muškarcu i najljepši osmjeh koji lomi sve brane i pušta vodu da teče i pere bolne duše poput moje, jadne i uprljane. Zadrhtim na samu pomisao da bi mogao otići od mene kada istina pomoli svoju ružnu glavu i lupi šakom od stol da otvori oči.

Nakon rođendana...

Nakon rođendana ispričat ću mu sve, pa nek brana pukne i voda jurne, dal' da me opere ili uguši znat ću kada mu pogledam oči...