Lammija ŠejlaZvijer*ZAVRŠENA*2

Volim te

VOLIM TE

Ima onih dana u životu kada čovjek ne može ništa drugo do da šuti, pusti suze da klize niz obraze i sluša tiho muziku u svojoj samoći, dok se srce cijepa kao stara novina.

Danas je jedan od tih dana osvanuo, sjedim u Tominoj fotelji koju sam privukla tik do prozora i gledam kako sunce obasjava nebo, pozdravljajući novi dan. Na youtube-u upalila sam Emelienu pjesmu Hurts, pustila sve brane koje su zadržavale slane potoke i na neki čudan način uživala u tišini. Željela sam da me bol razdere emotivno, da nikada ne zaboravim ko sam bila i ko sam postala, da znam za što sam se borila. Umno se osvrnem na protekle dane tamo do one noći, na noć Tominog rođendana.

Od tada ne spominjemo prošlost, nije me osuđivao, ali nije ni sa mnom više razgovarao. Upali smo u tužnu rutinu, udaljili se jedno od drugog i u istom stanu živjeli kao dva stranca. Bolio me svaki njegov tužni pogled, bolio me njegov mir u krevetu kada bi mi okrenuo leđa i zaspao bez i jedne riječi da mi uputi, boljelo me što je postajao hladna stijena koja me prestala grliti, ljubiti i milovati. Još čujem njegove riječi 'I ja volim tebe' u glavi, ali ih više nikada nije ponovio od tada. Svakim danom sam bila sve sigurnija u odluku koju sam donijela prije mjesec dana.

Pitala sam ga, "Što se dešava?", a on je kao i uvijek do tada odgovarao istim riječima.
 "Ništa anđele, sve je u redu.", a nije bilo u redu znala sam to.

Prvi posjetioci parka privukli su mi pažnju i suznim očima promatrala sam tročlanu porodicu kroz prozor. Muškarac u crnom odijelu dopratio ih je do zelene ograde, koja je okruživala prostrani park, poljubio je djevojčicu bakrene kosice koja joj je virile ispod šarene kapice i isto učinio ženi koja je držala malenu. Uz pozdrav i njihovo mahanje odšetao je do svog auta pridružujući se koloni vozila na putu, pretpostavljam, do posla. Izdajnički bol u grudima opomenuo me je da me ljubomora pecka, bila sam ljubomorna na ljude koje čak nisam ni poznavala. Još nekoliko kapi se izlilo iz mojih očiju i zapitam se da li je moguće da sam zavidjela nepoznatim ljudima. Sebično sam željela da mi se vrati moj Tomo, onaj isti koji je bio prije njegovog rođendana. Želim čovjeka kojeg volim, koji se zatvorio u sebe i proživljava u sebi nešto što nisam mogla da shvatim. Neću i ne mogu više da živim u ovoj monotoniji u koju smo zapali.

Jak udarac u stomaku natjera me da poskočim u mjestu, obrišem brzim pokretima suze s lica i pomilujem na mjestu gdje sam osjetila ispupčenje.

"Malena moja, mama je danas malo emotivna nemoj da brineš. Bez obzira na sve tebe i tvog tatu voljet ću uvijek.", šmrcnem glasno i zavalim se nazad u fotelju. "Još malo svilo moja, još malo pa mi dolaziš. Čekam te nestrpljivo samo da znaš, svilo moja...", nastavim gladiti svoj veliki stomak i pogled ponovo usmjerim na park. U parku sada više nije bilo nikoga, vjerojatno zbog hladnoće koja je ovih dana boravila u našem gradu.

Januar je uveliko već bio na izmaku, a snijega ni za lijeka. Suha zima već danima ledila je drveće, ogoljenu zemlju i Sarajevske rijeke. Moj stomak bio je poprilično velik i u posljednje vrijeme otežavao mi kretanje, pa sam od nedavno na trudničkom bolovanju. Ta velika promjena zbog koje sam dane provodila samujući u stanu još više me gušila.

Tomo je iz dana u dan radio dnevne dvanaeske, a ne rijetko bi do sitnih sati provodio u obližnjoj teretani, tako da su mi moj bol i muzika bili jedini prijatelji. Na pomisao muzike sklopim oči i slušam pjesmu koja je sada svirala iza mojih leđa s youtube- a, na plazmi.

Osmjehnem se kada shvatim da je to Ellie Goulding i njena pjesma 'Still falling for you'.

"Still Falling For You"