Lammija ŠejlaZvijer*ZAVRŠENA*2

Vratio si se živote

Šaljem vam tople pozdrave iz veeeomaaaa toplog Sarajeva, danas je sve užareno.
U mom gradu održava se 27-i Sarajevo Film Festival, pa malo kaskam sa objavama, jer u ovom periodu imamo luđački puno posla, ali trudim se da vam kompletiram priče ;) 
Uživajte u nekoj debeloj hladovini, sa hladnim pićem i naravno čitajući :) 
***********************************************

P.S. Obavezno želim čitati vaše utiske!

Sve je sivo i bijelo kada otvorim oči, gledam u plafon i ne znam gdje sam. Neonska svjetla mi smetaju, pa zatvorim oči. Svrbi me nos i želim da ga počešem, ali moje ruke one me ne slušaju. Neki odvratni zvuk odzvanja pored moje glave tako glasno da imam osjećaj da mi uši krvare. Samo neka prestane, samo neka prestane urlam, ali zašto ne čujem svoj glas.
Gdje sam to ja ?

Čujem škripu guma, vidim prvu snježnu pahulju, konačno je došao kraj suhoj zimi i vrisak.

To je moj vrisak, pa to ja vrištim.

Ne!

Ne!

Ne!

Moja beba!!

Želim da dotaknem svoj stomak, ali zašto me jebene ruke ne slušaju. Bljeskaju mi nekom lampicom u jedno pa u drugo oko. Kažu "čudo", ja sam čudo ali zašto. Osjetim kako mi se vrele suze slijevaju niz sljepoočnice, o pa hvala Bogu ipak nešto osjetim, ali zašto je moje tijelo mrtvo. Osjećam se kao da sam sva utrnula, koliko je vremena prošlo?

Mislim da mi mozak radi sto nas sat, jer trenutno imam toliko pitanja. Čujem u hodniku poznat glas, DA to je moj Tomo, tu je. Došao je ipak da nas vidi, mene i moju bebicu. Zovite ga, želim da ga vidim!!

"Mmmolimm vas", ja mucam. Čujem kako mucam dok izgovaram jedno obično 'molim vas'. Želim da me ova žena u plavoj uniformi čuje, neka mi dovede mog čovjeka. Konačno me pogleda, priđe bliže i nagne se do mog lica.

"Da li me čujete gospođo?", pita i ja želim da joj klimnem glavom, možda sam joj i klimnula.

"Zažmirite jedanput ako me čujete.", brzo zažmirim da joj dam do znanja da jesam čula.

Usta su mi toliko suha da se lijepe s unutrašnje strane, ali ipak nekako procijedim "Vode".

Hitrim pokretima mi iz šprice nakapa malo vode u usta, pa još malo dok mi se usta konačno ne ovlaže. Zažmirim jako u znak da mi je dovoljno.

"Hvala.", da, to je bilo bolje mogu da pričam ipak normalno, ali zašto me moje tijelo ne sluša?

Zašto sam tako mrtva i utrnula?

***

Uletim na glavni ulaz privatne klinike sa Nur u naručju, a s obzirom da me svi poznaju odmah mi rukama veselo pokazuju u pravcu njene sobe koju sam milion puta posjetio. Na vratima me zaustavi glavna sestra i uz objašnjenje da bi najbolje bilo da ona pričuva moju malenu uzima mi je iz naručja i odnosi niz hodnik. Duboko udahnem i otvorim široka bijela vrata, pa korak po korak ulazim u sobu sve dok je ne ugledam iza zida koji mi je skrivao od pogleda. Doktor i sestrica pomaknu se u stranu, a moje se oči konačno susretnu sa njena dva upala oka. Ta dva zelena oka me gledaju sa ogromnom količinom tuge, dok joj se suze slijevaju niz sljepoočnice i nestaju u njenoj crnoj beživotnoj kosi. Priđem joj bliže i puštam sve brane da mi suze peru obraze. Neka ide sve u nepovrat, ništa mi ne treba sada kada gledam u njene oči. Dohvatim njenu blijedu ruku, pomilujem upali obraz i onaj mladež iznad njene usne, pa utisnem jedan poljubac u njeno čelo.

"Ne osjećam ništa", zajeca tiho, dok joj se suze i dalje izlijevaju iz očiju.

Pogledam u doktora koji stoji pored mene, koji me potpaše po ramenu i kaže da je to sve normalno s obzirom koliko dugo je 'spavala'. Nikada nikome nisam dozvolio da kaže da je u komi, ona nije bila u komi samo je spavala! Uz kratko objašnjenje da je sve u redu, da će oporavak biti dug i da ćemo razgovarati u četiri oka, napusti sobu.