Nastavak price Habibi.
Moze li mu ona vratiti vjeru u ljubav? Hoce li on svoje zakljucano srce otkljucati ponovo i voljeti jos jednom? Da li ce njegova proslost utjecati na njihovu buducnost i hoce li njena tajna iz mladosti razoriti nadu da je on v...
Hoppsan! Denna bild följer inte våra riktliner för innehåll. Försök att ta bort den eller ladda upp en annan bild för att fortsätta.
Da li vam se desilo da sati prolaze i jutra smjenjuju noći, a vama vrijeme kao da je stalo? Kao da ste izgubljeni u vremenu i prostoru, kao da vam nešto fali. Mjesec dana je prošlo od kako nisam vidjeo njenu crnu kosu i zelene oči, dva mjeseca od kako je zadnji put bila moja.
Bila!
Dana kada sam ispratio sina na Beogradskom aerodrome kao da mi se srušio jedan mali svijet koji me koliko toliko održavao u ravnoteži, počeo sam da se gušim. Život jednostavno nije imao smisla, a živio sam ga mehanički, onako po navici. Ustani, jedi, okupaj se, pij, vozi, radi, jebi i spavaj. Jedino su snovi bili utješni, jer sam sanjao najljepšu muziku i najljepši osmjeh kojeg sam se sjećao, ali sjećanja su počela da blijede. Miris njenog tijela već odavno je ispario sa čaršava.
Odlazak u klub INN svodio se na svako večer, negdje u dubini nadao sam se da ću je kao slučajno sresti, da će njen osmjeh otjerati ovaj mrak koji se svaki dan sve više nadvijao nad mojim umornim srcem. I evo me kao i svako večer proteklog mjeseca sjedim na barskoj stolici uz šank Ii pijem svoje standardno piće, osvrnem se svaki put kada popijem gutljaj ljute tečnosti ne bih li se sreo s tako potrebnim pogledom, ali uzalud.
"Fajteru!", podignem umorne oči s pića i zagledam se u šankericu koja se naginje na šanku nudeći se na izvol' te.
"Svako večer si ovdje. Jel' s nekim posebnim razlogom?", upita razdragano i iskezi svoje konjske zube. Nije ružna, čak što više jako lijepa djevojka, ali kada se nasmije imam osjećaj da mi se konj kezi u facu. Slegnem ramenima i kažem da natoči još, a "porazgovarati" možemo nakon fajronta.
I jesmo "razgovarali smo"!
Tri su sata iza ponoći bila kada sam polupijan došao kući, a slike od prethodnog sata kovitlale su mi se mutnom glavom tjerajući mi nagon za povraćanjem. Svalim se bezvoljno u fotelju pored prozora i podbočim trljajući sljepoočnice. Osjećam se prljavo, bijedno i jadno.
Živim od danas do sutra bez ikakvog cilja i volje. Taman kada po prvi put nakon dugo vremena krenem razmišljati o svom sjebanom životu, misli mi prekine zvonjava mobitela u džepu mojih izlizanih farmerki. Ispružim nogu kako bih mogao izvadit ga iz džepa i pretrnem kada na ekranu ugledam Saidovo ime. Što me kog Boga zove u tri sata ujutro i prije nego razmislim o vremenskoj razlici, panično se javim.
"Što se desilo?", glasom u kojem se čuje strah prozborim.
"To ti meni reci Handžiću!", začujem dobro poznati naglasak čovjeka moje najbolje prijateljice.
"Je li se nešto desilo Dini, Lajli?", još paničnije upitam.
"Smiri se čovječe, daj se samo smiri. Sve je u redu, ne zovem te zbog njih. Zovem zbog tebe, jer mi je žena trudna i uznemirena zbog tvog ljubavnog života."
