Lammija
Tišina!
Muk!
On me ljubi, a ja uzvraćam i ne mogu da prestanem, ne želim prestati. Želim da se utisnem u njegove grudi, da napravim svoj otisak koji nikada neće nestati. Želim da me pamti kada me više ne bude, kada odem daleko i ostavim njega iza sebe. Želim! A želje znaju biti surove kada se ostvare, znam jer sam na svojoj koži osjetila.
Odgurnem ga drhtavim rukama kada mi konačno dopre do mozga da se ljubim na bini kao da mi život ovisi o tom poljupcu, a zatim uslijedi iznenađenje kada nekoliko krupnih momaka pokrene val pljeskanja koji izmami naše osmjehe na lica. Poklonimo se kao da smo se dogovarali i s rukom u ruci siđemo s bine. Prati me bez riječi i ne pušta moju ruku dok ga vodim do svlačionice u kojoj se inače presvlačim.
Pustim mu ruku kada uđemo u maleni prostor i okrenem da se suočim sa dva crna labirinta koja me mame da se izgubim u njima. Ne razmišljam, mozak mi se razvodnio i upravo isparava na uši, jer je smanjio i ono malo prostora između nas. Usne mi i tako bride od prijašnjeg poljubaca, a on me upravo mami da molim za još i molila bih da se nisam zaklela kako nikada više neću pasti na njegov arogantni šarm. Može li šarm uopšte biti arogantan?
Dozovi se Lammija pozivam se umno i trepnem da otjeram glupa pitanja iz glave. Bez i jednog pokreta koji bi mi dao do znanja da će me slomiti, on spusti svoje usne na moje. Bože da me sada uzmeš ne bih žalila, a onda se prisjetim malenog bića u utrobi pa istrgnem usne iz njegovih.
"Anđele, anđele ne okreći mi leđa.", šapuće mi skoro na uho. "Nisam znao da pjevaš, vjerujem da ćeš našem djetetu pjevati milozvučno najljepše uspavanke.", trn bola izbije mi dah iz pluća, pa udahnem glasno da se povratim.
"Našeg djeteta?", sa zlobnim osmjehom upitam, dok sve u meni vrišti.
"Nemoj biti kao ja, nemoj uraditi ono što sam ja tebi.", kaže i napravi jedan mali korak prema meni, rukom mi milujući golo rame. Blago zadrhtim, ali se s nekom stranom snagom odmaknem i okrenem da ga pogledam u oči.
"Nema djeteta!", preglasno izjavim i zaledim pokret njegove ruke u zraku kojom me je još jednom pokušao dotaknuti. Zbunjen me gleda, proučava onim svojim ugljenim očima i zažmiri s bolnom grimasom kao da razmišlja o mojim riječima. Prije nego se predomislim i povučem riječi pogleda me bjesnim očima, imam osjećaj kao da gledam u gladnog vuka spremnog da mi odere kožu i automatski se pokajem što mu zadajem bol.
"Jel' to znači ono što mislim?", Skiti na mene kroz zube.
Bez mogućnosti da odgovorim, jer sam zanijemila klimnem glavom da potvrdim svoju laž, a onda u jednoj milisekundi čujem lomljavu i lupanje. Rukama pokrijem lice i sklupčam se u ćošku klizeći niz zidove dok mi stražnjica nije dotakla pod.
Nakon, čini mi se čitave vječnosti lomljava utihne i čujem samo hrapavo disanje, pa skinem ruke s lica i ugledam mišićava leđa koja oslikavaju svaki mišić zatežući majicu sa svakim dubokim udahom kroz njegova pluća. Na krhotinama stakla koje su ostale na drvenom okviru susretnem najtužniji pogled koji ni jedna riječ ne može opisati i zadrhtim kompletnom utrobom nijemo vrišteći.
"Zašto anđele?", tiho, skoro nečujno prošapuće i izađe ne okrećući se za sobom i ostavi vrata širom otvorena.
Ovaj maleni sobičak ličio je na moju dušu koja se urušila onog trena kada sam susrela onaj bolni pogled u ogledalu, ustanem i odšetam do istog ogledala i pogledam se, a on odrazi moje iskrivljeno lice sa svakom napuklinom i pomislim ko si ti ženo postala?
Podignem ruku do krvavih tragova koji su curili niz ogledalo, pa se porežem na jedan maleni raspuknuti komadić i pustim da se moja krv slije skupa s njegovom.
***
Tomo
Znao sam!
Znao sam onog trenutka kada otvorim srce da će me nešto sjebati, zašto jednostavno nisam vjerovao svojoj intuiciji i nastavio furati svoj bezlični život bar nije boljelo ovako jako. Zapravo kad sad razmislim, nije boljelo nikako. Bilo je to ono nedostajanje koje sam osjetio zbog života koji sam imao s Lajlom, bio sam navikao na svoju prijateljicu.
"Zašto me boliš ludo srce moje, ha?", šapućem sam sebi u stanu, a negdje duboko u sebi znam odgovor. Znam, jer po prvi put u životu volim.
Moj anđeo, moj lijepi crni anđeo ubila je sve u meni, ubila je ono moje u sebi i zašto sad ne mogu da je mrzim? Zavalim se u fotelju i laktove oslonim na butine, a kada krenem nasloniti glavu u dlanove jaka bol me opomene na rane po zglobovima i dlanovima. Skorena krv još više zateže zjapeće rane i moje bijele kosti prijete da će iskočiti. Ne marim. Nije mi važno, ništa nije tako bolno kao ovaj razdor u grudima.
Napravio sam joj svijet u svom srcu, dao joj prostora prije nego se pojavim i molim na koljenima za oprost, a ona mi zabola nož u leđa. Zažmirim i dozvolim umornim očima da me zapackaju, pustim da večeras tuga vlada, a onda zvijer stupa na scenu. Jebeni Tomo Handžić će se vratiti.
Mjesec dana poslije
"Tata", Dinin piskavi glasić odzvanja Sarajevskim aerodromom.
Moj paša je stigao! Jedina svijetla točka koja se pojavila u tami mog života je upravo sletjela u moj zagrljaj ljubeći me svojim usnama, ostavljajući svoje bale po mojim obrazima.
"Tomice", Mrvica buneći se staje pored mene nakon što se predugo mazim sa svojim sinom.
"Izvini Mrvice, ali prioriteti su prioriteti", zafrkavam je, pa pružim ruku da utone onako sitna u moj zagrljaj.
"Kako ste vas dvoje?", pitam dok je ljubim u tjeme, a mislim na nju i bebu. Zakoluta očima pa otpuhne pramen s lica uz slijeganje ramenima. O, pa znači predstoje nam ludi dani s trudnom Lajlom. Namignem Saidu u znak pozdrava i dobijem još jedno kolutanje, a to mi izmami iskren osmijeh i jebote kada su njih dvoje ovoliko počeli da liče jedno na drugo.
***
Moja mrvica se vratila, moj sin mi je ponovo blizu, a ja ponovo nakon mjesec dana strepim. Strepim jer pitam se kako ću za ime svijeta otići po mog pašu u vrtić i pogledati je u oči. Prvih petnaestak dana se nisam ni nudio da uskočim i preuzmem obavezu na sebe da kupim Dinu iz vrtića, ali bilo je to kratkog vijeka jer Lajli nije promaklo kako tu ustanovu u gradu zaobilazim u širokom luku i nakon njenog razgovora sinoć evo me pred vrtićem i čekam.
Mantram u sebi kako ću pokupiti sina, neću gledati nikoga, a kamoli pogledom tražiti bilo koga, tu više nema niko za mene. Pogledam na sat koji pokazuje točno pet sati, vrijeme je. Izađem iz auta pa duboko udahnem još uvijek topli vazduh I teškim koracima krenem kroz park koji se povezuje sa ulazom u vrtić.
Može li sunce s neba da siđe i zasija pred čovjekom, jer ako može moje sunce upravo sija ispred mene, ima plavu haljinu na sebi i osmijeh kakav samo anđeli mogu imati. Zastanem u pola koraka i gledam, promatram kako svakog mališana pogladi po glavi, neke poljubi, s nekima se zagrli. Ta djeca je vole i ne mogu, a da se ne zapitam kako je neko ko voli iskreno tuđu djecu mogla da izbriše naše.
Kada isprati svu djecu uz nogu joj se privija samo još Dino, čučne pored njega, razbaruši njegovu kovrdžavu kosicu i pogledom pretražuje okolinu u potrazi za onima koji su došli po njega. Kada me ugleda i pogleda onim svojim zelenim livadama direktno u oči, ne mogu da
ne primjetim kako se stresla na moju pojavu. Smanjim razdaljinu koja nas dijeli i priđem im s ledenom maskom na licu.
"Tata", Dino kao i uvijek veselo cikne, pa se sagnem da ga uzmem u naramak.
"Maleni otežao si mi.", poškakljam ga nosom ispod brade.
Osjetim njen pogled na svom profilu, ali se suzdržavam da je pogledam i pravim se da ne primjećujem. Okrenem se i nabacim svoj najbolji osmjeh da je pozdravim.
"Dobar dan Lammija", uzvrati mi blagim klimanjem, a ja ne mogu da odem. Stojim i dalje kao ukopan na mjestu. "Je li Dino slušao danas?", upitam čisto reda radi, ustvari samo želim da produžim agoniju i da je gledam, da udišem njen miris i upijam svaku poru na njenom licu.
"Dino je jedno divno dijete, on uvijek sluša. Zar ne maleni?", upita njega i podigne ruku da ga pogladi po licu u trenutku kada krenem da ga prebacim na drugu stranu naručja, tako da mi se ruka spoji s njenom. Onaj dobro poznati elektricitet nas potrese, pa oboje povučemo nelagodno ruku.
"Moramo razgovarati.", kaže mi tiho, a ja ma koliko htio da je još jednom odgurnem stisnem zube, progutam ponos i uzvratim sa jednim kratkim 'Može'.
"Ne možemo sada, ali bi mi bilo veoma drago da večeras popijemo kafu negdje u gradu.", klimnem glavom, a onda se sjetim da sam na treningu do osam sati u dvorani na Dobrinji.
"Ustvari ja ne mogu večeras, ali ako ti nije frka dođi do mene?", upitam.
"Može. U koliko?"
"Oko devet.", namignem joj i okrenem se uz najveći dječiji osmjeh na licu.
Jesam li ja to njoj upravo namignuo???