Da li vam se desilo da sati prolaze i jutra smjenjuju noći, a vama vrijeme kao da je stalo? Kao da ste izgubljeni u vremenu i prostoru, kao da vam nešto fali. Mjesec dana je prošlo od kako nisam vidjeo njenu crnu kosu i zelene oči, dva mjeseca od kako je zadnji put bila moja.
Bila!
Dana kada sam ispratio sina na Beogradskom aerodrome kao da mi se srušio jedan mali svijet koji me koliko toliko održavao u ravnoteži, počeo sam da se gušim. Život jednostavno nije imao smisla, a živio sam ga mehanički, onako po navici. Ustani, jedi, okupaj se, pij, vozi, radi, jebi i spavaj. Jedino su snovi bili utješni, jer sam sanjao najljepšu muziku i najljepši osmjeh kojeg sam se sjećao, ali sjećanja su počela da blijede. Miris njenog tijela već odavno je ispario sa čaršava.
Odlazak u klub INN svodio se na svako večer, negdje u dubini nadao sam se da ću je kao slučajno sresti, da će njen osmjeh otjerati ovaj mrak koji se svaki dan sve više nadvijao nad mojim umornim srcem. I evo me kao i svako večer proteklog mjeseca sjedim na barskoj stolici uz šank Ii pijem svoje standardno piće, osvrnem se svaki put kada popijem gutljaj ljute tečnosti ne bih li se sreo s tako potrebnim pogledom, ali uzalud.
"Fajteru!", podignem umorne oči s pića i zagledam se u šankericu koja se naginje na šanku nudeći se na izvol' te.
"Svako večer si ovdje. Jel' s nekim posebnim razlogom?", upita razdragano i iskezi svoje konjske zube. Nije ružna, čak što više jako lijepa djevojka, ali kada se nasmije imam osjećaj da mi se konj kezi u facu. Slegnem ramenima i kažem da natoči još, a "porazgovarati" možemo nakon fajronta.
I jesmo "razgovarali smo"!
Tri su sata iza ponoći bila kada sam polupijan došao kući, a slike od prethodnog sata kovitlale su mi se mutnom glavom tjerajući mi nagon za povraćanjem. Svalim se bezvoljno u fotelju pored prozora i podbočim trljajući sljepoočnice. Osjećam se prljavo, bijedno i jadno.
Živim od danas do sutra bez ikakvog cilja i volje. Taman kada po prvi put nakon dugo vremena krenem razmišljati o svom sjebanom životu, misli mi prekine zvonjava mobitela u džepu mojih izlizanih farmerki. Ispružim nogu kako bih mogao izvadit ga iz džepa i pretrnem kada na ekranu ugledam Saidovo ime. Što me kog Boga zove u tri sata ujutro i prije nego razmislim o vremenskoj razlici, panično se javim.
"Što se desilo?", glasom u kojem se čuje strah prozborim.
"To ti meni reci Handžiću!", začujem dobro poznati naglasak čovjeka moje najbolje prijateljice.
"Je li se nešto desilo Dini, Lajli?", još paničnije upitam.
"Smiri se čovječe, daj se samo smiri. Sve je u redu, ne zovem te zbog njih. Zovem zbog tebe, jer mi je žena trudna i uznemirena zbog tvog ljubavnog života."
"Mog ljubavnog života?", pitam i mislim se o čemu dođavola on priča. Ma je li to on upravo rekao da je mrvica trudna?!
"Ne znam što je u pitanju, ali ti mogu reći da si Lajlu mnogo naljutio. Toliko je bijesna trenutno na tebe da je izlizala pod u našoj spavaćoj sobi štekajući tamo vamo. Razgovarala je sa Lamijom toliko znam, ali ti moram reći da je loše. Tako da radi što znaš, ali taj problem moraš riješiti, ma što da je u pitanju.", završi i ostavi me bez teksta. Šutjeli smo i jedan i drugi kada je odlučio prekinuti tišinu. "Izvini što sam te probudio, ali nisam mislio o vremenskoj razlici. Čujemo se Handžiću, sinu nedostaješ i nemoj napraviti grešku kakvu sam ja napravio.", neka toplina mi zagrije klonulo srce kada je rekao da je on moj sin, da mu falim, a nemir potrese moje kompletno tijelo na njegove posljednje riječi.
"Nisam spavao, čujemo se.", bilo je sve što sam uspeo tiho protisnuti kroz utrnulu vilicu.
U glavi su mi počele odzvanjati njene posljednje riječi 'nemoj da se usudiš da me potražiš kada saznaš od drugih ono što sam ti ja htjela reći', 'kasno će biti kasnije'.
KASNO
KASNO
KASNO ĆE BITI KASNIJE!
NE! JEBOTE NE!
Zgrabim ključeve od auta i poletim prema vratima, niz stepenište i trčeći prema parkingu, kada shvatim da jebeno nemam pojma ni gdje ona živi. Blage veze nemam čak ni kako se preziva osim što znam gdje radi, nemam ni njen broj telefona. Strah mi se uvlačio polako u svaku kost dok sam se vraćao nazad u stan.
Škljocaj brave na vratima označio je početak čekanja zore i njenog svitanja kako bih se čim prije mogao odvesti do vrtića u kom je radila s nadom da ću je zateći tamo. Par sati ostalo je do svitanja, a ja i dalje skamenjen sjedim na fotelji i vrtim film svog života u posljednjih par mjeseci. Zadržavam se na onoj noći od prije mjesec dana u Novom Sadu, pitam se što je to bilo što mi je željela reći, a negdje u dubini duše se nadam da je istina ono što slutim.
Molim se da samo nije kasno.
Ne!
Ne može biti kasno!
Moja je!
Ona je moja!
Konačno priznam sam sebi da sam je od prvog susreta želio za sebe, da je zovem svojom i da ovaj čudan osjećaj u grudima, kada samo pomislim na nju, nije vezan isključivo za strast koja nas je privlačila sve vrijeme.
Mogao bi reći da osjećam nešto prema njoj, a istina me pogodi poput uragana i pokosi svaki pokušaj da se umno borim protiv činjenice da sam se po prvi put u životu istinski zaljubio. Lajla je bila u pravu, mi smo se voljeli, ali to nije ono što osjetiš prema duši svoje duše.
Budalo! Jebena sam budala!
Protrljam dlanovima svoju glavu obraslu s par centimetara kose, trljajući vlažne dlanove o nju. Sva praznina koja je boravila u meni i nagrizala me u posljednje vrijeme sve češće, sada je zamijenio strah. Strah da je kasno, jer nikako nisam mogao da se otresem njenih riječi 'kasno će biti kasnije'! Sklopim umorne oči i zabacim glavu na naslon fotelje, a tada je vidim. Njene svijetlo zelene prozirne oči i ugljenu kosu kako leluja pod naletima vjetra, tako je lijepa kao prkosni anđeo.
Moj anđeo.
Htjela je da me voli, a ja sam je otjerao svakog puta do sad ma koliko da me je privlačila. Zatvorio sam se emocionalno i nisam ni primijetio da mi je ljubav pred nosom, bježeći od bola prouzrokovao sam još veću štetu, razorio sam sebe, a najviše moju Lammiju.
Tominu Lammiju.
Tako dobro zvuči da bude moja, da svaki puta kada to s prihvaćanjem izgovorim, sjetim se koliko sam to puta negirao. Da sam se odmah prepustio imao bih je pored sebe, bila bi moja djevojka, ne bih svako večer bio sa drugom nepoznatom iz mase. Ne bih odlazio svaku noć drugoj u postelju, ne bih tako skrivao svoju bol i slomljeno srce. Da bar mogu povući onih pet slova kojim sam je ošamario po srcu sada bih imao više hrabrosti da stanem pred nju.
Gledati je kako prije skoro dva mjeseca napušta bosa moj stan, nakon što sam joj sasuo otrov u lice, i odlazi bilo je ona najgora vrsta jada koju sam tada osjetio. Ali, to me nije spriječilo da joj u onom hotelskom apartmanu, mjesec dana kasnije, pospem sol na ranu i otjeram je još jednom od sebe.
Težak teret mi se navalio na leđa sada kada sam konačno izvukao štap iz guzice i dozvao se ovo malo pameti što mi je ostalo. Što sam više razmišljao to sam bio sigurniji u jednu stvar za koju znam stopostotno da se dogodila, a da toga nisam bio ni svjestan.
Iako sam svako večer, ne rijetko svako drugo, spavao sa drugom ženom uvijek sam koristio zaštitu i pazio da izbjegnem ljubljenje s njima. Sa Lamijom sve je od samog starta bilo drugačije, bila je moj magnet koji me privlačio i onda kada je nisam očima vidio. Mamila me da je ljubim, da milujem njene obraze i maleni mladež iznad njene usne. Topila je moju aroganciju samo jednim pogledom, razvodnjavala moj ego svojim osmjehom i voljela me onim sjajnim očima bez da mi je to i rekla.
A najvažnije od svega samo s njom nisam koristio zaštitu....