25. ~ Šta je pomislila tada?~

130 19 30
                                    

Leon



Vrata su se naglo otvorila i moj otac je strmoglavo uleteo u prostoriju. U jednom trenutku je zapeo i pomislio sam da će završiti na podu ali se u zadnjoj sekundi uhvatio za stolicu.

Njegovo crveno lice i miris alkohola, koji sam već tako dobro poznavao, su mi odavali činjenicu da je bio veoma pijan.
Mrzeo sam to!
Mrzeo sam što sam se toliko plašio a nisam mogao da učinim ništa.

Nisam mogao da se pomaknem ili da skrenem pogled sa njega, kao da me je neko držao fiksiranog za kauč. Posmatrao sam kako mi prilazi dok me je strah paralizovala u potpunosti.
Bez i jedne reči zgrabio me je za vrat i počeo da steže sve jače. Nikada do sada ga nisam video ovakvog. Njegove oči kao da nisu gledale u mene, već kroz mene, pogled mu je bio jednostavno prazan.
Podigao sam ruke ka svom vratu pokušavajući da istrgnem njegovu ruku ali naravno da to nije uspelo. Gušio me je sve više, dok su se moje misli preplitale i stapale sve u jednu.

'Umreću!'

Sve oko mene je polako počelo da tone u tamu i život je polako počeo da napušta moje izmučeno telo.

Sa zadnjim atomom snage sam uspeo nekako da izustim "O-oče."

Stisak je naglo popustio i sva svetlost se sada vratila. Zakašljao sam se uhvativši se za bolno mesto na vratu, pohlepno uvlačeći vazduh u sebe.

"Odlazi!" Rekao je oštrim glasom okrećući mi leđa. "Ne mogu više ove glasove da kontrolišem... Pokušao sam..." Prošaputao je pre nego što je ponovo povisio glas " Rekao sam da odeš!"

Sa suzama u očima i bolom koji me je prožimao uspeo sam da se dovučem do svoje sobe i zaključam vrata. On je pravi monstrum! Zaista je pokušao da me ubije...

To veče sam plakao i razmišlao o svojoj majci i o bolu koji je i ona osetila tada.

Kako je nju ubio?

Da li se plašila ovoliko kao i ja?

Da li se dugo mučila?

Šta je pomislila tada?

Zastrašujuće misli su se kovitlale u mojoj glavi čineći da mi pripadne muka od svih scena koje su se odvijale pred mojim očima.
Pokušao sam da otresem takve misli i da razmišljam o nečem drugom ali nisam mogao. Nisam mogao više da odbacijem takve misli. One su sada prožimale celo moje biće zalazeći duboko u moju dušu i budeći neki čudan osećaj u meni. Pre nego što sam dopustio da potonem još dublje u taj beskrajni košmar pronašao sam jednu misao koju sam prihvatio kao izlaz.

Kako sam to mogao da zaboravim! Postoji soba koja je stalno zaključana i otac nikad ne ide u nju. Ako se dobro sećam to je bila njihova spavaća soba... Oduvek sam se toliko plašio da uopšte pomislim da zavirim unutra  jer je to mesto bilo strogo zabranjeno. Sećam se da sam nekada davno pokušao i to nije najbolje prošlo... Ali sada nešto u meni je puklo. Morao sam nešto da  učinim! On će nas stvarno ubiti ovako jer ako je ubio našu majku...


Sat je pokazivao da je ponoć već uveliko prošla pa sam odlučio da mi je ovo prava prilika. Tiho sam otključao vrata i uputio se ka dnevnom boravku. Glasno hrkanje moga oca je doprlo do mene što znači da je bio kući. Njegova figura je bila vidljiva na kauču i ja sam pokušao da prođem što sam tiše mogao pored njega.  Izgleda da je ovo jedan od onih dana kada maćeha nije ovde.


Zastao sam ispred vrata pokraj kojih sam se toliko plašio da prolazim promatrajući ih kao da sam očekivao da ugledm nešto neobično na njima. Tiho sam naslonio prste na ledenu kvaku i nežno je povukao ka dole ali umesto da se vrata otvore kvaka je napravila škiputavi zvuk od čega sam se naježio.
Polako sam okrenuo glavu ali izgleda da se on nije probudio.

Kako sam mogao da ne razmišljam o tako očiglednoj mogućnosti.
Gde bi ključ mogao biti?

Gde bi ga on ostavio? Šta bi za njega bilo sigurno mesto?

Razmišljao sam nekoliko trenutaka pre nego što sam se dosetio mogućeg mesta. Jedino mesto gde bi on držao tako nešto je... uz sebe.

Udahnuo sam duboko pokušavajući da smirim svoj strah koji je vrištao na mene da sve ovo ostavim i pobegnem ali ja nisam takav. Ne mogu to da učinim.

Tihim koracima sam se vratio do svog takozvanog oca, trudeći se da ne napravim ni jedan pogrešan potez, i počeo sam da prelazim rukama po njegovim džepovima.
Uzalud... Nije kod njega. Moram da razmislim malo bolje.

Srce mi je lupalo sve jače dok mi se misao polako  formirala u glavi.
Bezbedno mesto hmm?
Podigao sam pogled i zagledao se na policu iznad njega. To je mesto gde drži sve stvari koje mi oduzme, sve 'zabranjene' stvari.
Ali u svemu tome postoji problem. Kako da dođem do njega? Ako je uopšte tamo.



Tiho sam dovukao stolici iz kuhinje i stavio je pored kreveta. Naravno ova stara kuća mora da radi protiv mene jer svaki put kada bi napravio pogrešan korak pod bi zaškripao.
Rukama sam polako prelazio po dugačkoj polici ali sve što sam pokupio bila je prašina. Moja ruka je došla do kraja i u trenutku kada sam je vraćao gurnuo sam nešto sa nje i u sekundi je uhvatio ali neki manji predmet, koji nisam odmah primetio, je završio na podu propraćen slabim zvukom udarca.
Na trenutak sam pogledao u priliku ispod mene dok se moje telo grčilo od straha, ali on je i dalje hrkao. Nije se čak ni pomaknuo.
Moje oči su se već uveliko navikle na ovu slabašnu svetlost koju je mesec bacao kroz prozor i osvetljavao tačno ono mesto gde je završio taj mali predmet. To je ključ!

Tiho sam sišao sa stolice i zgrabio ključ sa poda moleći se da je to onaj koji ja tražim.


Osmeh se na trenutak ispisao na mom licu kada je ključ, bez poteškoća, ušao u bravu.

Nalazio sam se u mračnoj prostoriji čvrsto držeći lampu u drugoj ruci.
Plava svetlost se rasula po prostoriji kada sam pritisnuo dugme i tada sam prvi put posle toliko godina video ovu sobu.

Izgledala je kao jedna obična spavaća soba samo što je sve bilo prekriveno česticama prašine i sa ćoškova je visila paučina.

Nisam više gubio vreme već sam prišao stolu i počeo da preturam po fijokama. Gurnuo sam svoja osećanja u potrati za nečim. Šta sam tražio ni sam nisam znao. Nisam razumeo ovaj osećaj koji me je navodio na sve ovo. Šta sam očekivao da saznam?


Ni sam ne znam koliko je vremena prošlo ali pomislio sam da sam konačno pronašao nešto! Na par trenutaka sam gledao u jednu sasvim običnu svesku i počeo da je prelistavam. Recepti, to je bila sveska recepata ali snažan osećaj me je navodio da nastavim da listam. Možda zbog činjenice da je ona stalno držala ovu svesku blizu sebe ili zbog činjenice da je i dalje ovde.
Prelazio sam pogledom po maminom rukopisu sve dok ga nisam zaustavio na jedno iskidano i presavijenom parčetu papira.

Drhtavom rukom sam ga uhvatio i otvorio.

' Draga moja deco,

Ako ovo čitate to znači da mene više nema. Nisam sigurna da li ćete ovo ikada videti ali iskreno se nadam da nećete. Vaš otac je veoma zao čovek i morate da odete odavde pre nego što i vama nešto učini. Sećam se kada smo tek stigli u ovu kuću i sve je izgledalo divno u početku i ako nisamo imali mnogo para, bili smo srećni sve do trenutka kada je vaš otac nestao. Nije ga bilo 2 dana i to je za njega bilo veoma čudno. Kada se vratio više nije bio isti. Počeo je da pije, svaki dan, njegovo ponašanje se drastično promenilo. Nikada nisam saznala šta mu se tada dogodilo ali nisam više imala hrabrosti da ga pitam. To se sve tako brzo dogodilo. Naš život se preokrenuo preko noći a vi ste bili tako mali i niste mogli da razumete tu situaciju. Onog trenutka kada sam počela da se plašim za svoj život odlučila sam da napišem ovo pismo iskreno se nadajući da mi nikada neće trebati. Već neko vreme imam neki čudan osećaj zbog čega sam jedne večeri pričala sa vama obojicom o ovom pismu. Govorila sam vam gde se nalazi, svako veče nakon toga. Izvinite što nisam uspela da vas zaštitim, što nisam ispunila svoju dužnost kao majka ali ovo je zadnja trunčica nade za mene... ovo pismo, da kada ga pronađete vi ćete uspeti da pobegnete od tog monstruma pre nego što postane i prema vama takav. Znajte da niste sami!
Idite kod Alis! Sećate se? I nju sam vam često pominjala. Idite na adresu ×× ×××× . Šta god da se dogodi znajte da vas volim i da mi je žao. Stvarno vas nisam zaslužila. Ovo je jedini način na koji vama sada mogu pomoći. Žao mi je što nisam mogla da budem pored  vas i da vas izvedem na pravi put ali za vas nije kasno i nikada neće biti. Nemojte  to da zaboravite!

                  -Voli vas vaša mama!'



Suze su ostavljale mrlje po papiru dok su misli po mojoj glavi letele bez reda.
Moram da kažem ovo Luku! Moram da učinim nešto!
Hvala ti mama...

[...]



At Least Save My Monsters Where stories live. Discover now