Igre gladi: Bioluminiscencija

Trinaesto poglavlje

Po noći su nas utjerali u rog, sigurno da ne bi pobjegli, a Max je spavao pokraj nas, onaj tko nas je mogao najlakše zaustaviti. Marlin se skupio uz mene što je više mogao. Zario mi je lice u košulju i jecao tiho da ga ne čuju. "Pomozi, molim te." govorio je nekoliko puta, ali nisam mogla ništa. Samo sam ga mogla ga zaogrnuti dekom i još više utopliti.

Tijekom noći sam sanjala svaku moguću smrt u areni i trznula sam se pred samo jutro. Bila sam samo ja u robu, pokrivena dekom. Marlin nije bio tu. Odmah izlazim i vidim, Calista siječe krumpir, Opal postavlja ognjište, a Marlin na obali skida ribu s trozupca i stavlja kantu. Čini se da se spremaju za obilat obrok. Nadam se da se ne pripremaju za finale, jer hoće ubrzo.

"Gdje je Max?" pitala sam.

"U lovu." reče Opal. "Možeš li nam ti dovesti mrežu koju smo postavili tamo? U moru je, kraj panja."

Pokazuje mi na drugu stranu među drvećem, gdje je skoro pa šuma. Marlin je tu, lovi im robu, zašto im treba još mreža? "Zašto ja?" pitam.

"Jer si prespavala pola dana. Hajde." prebacuje mi trozubac u ruke.

Gledam u Marlina, koji me gleda sa strahom i trepetom. Strah me se pobuniti da ne dođe do klanja. Idem dalje, u tu šumu. Idem i nalazim panj. Tu je mreža, zapravo je više riblji kavez, nego mreža. Mogu se kladiti da su ovo dobili od sponzora. Čučnem da uzmem kavez, ali vidim sjenu, neku mušku sjenu u vodi. Sjena diže ruku i vidim u njoj sjekiru.

Vrisnem i maknem se, a sjekira udalji u panj. Vidim dječaka, visok u krupan kao Opal, ali nije Opal. Ovaj ima nešto tamniji ten, crnu kosu i smeđe oči. Iščupa sjekiru iz panja i ustaje sa sjekirom u svakoj ruci. Jednu od tih sjekira prepoznam, onu kojom je djevojka iz sedmice sjekla čempres.

"Vi s velikim mudima, koji ubijate iz zasjede." kretao se prema meni. Svjedočio je smrti svoje suparnice. Je li mi ovo podmetnuto?

Dječak opet zamakne, srećom pa se ja izmaknem. Pokušavam nekako koristiti trozubac, ali on maše prema meni s dvije sjekire. Kako da se time obranim? Jednu baca, ali srećom se sagnem. Nema šanse da se obranim osim da ne izmaknem. Zamahne jednom sjekirom i baci ju. Sreća pa se sagnem. Sad me napada jednom sjekirom. Brži je i može mi presjeći trozubac ako ga stavim pred sebe.

U jednom trenutku mi izbaci oružje iz ruku i obori me na pod. Izvučem nož, ali stane mi na ruku. Digne ruku, da mi doda završi udarac, ali mu koplje doleti kroz prsa.

Dječak gleda u očaju koplje, pada na koljena pa u stranu. Vidim kako Opal dolazi s osmijehom do mene. Opali top i vidim da je dječak iz sedmice nepomičan. Opal mi daje ruku da ustanem, šarmer do kraja. Ipak primam ruku. On uzima svoje koplje i riblji kavez, a ja svoj trozubac i dvije sjekire.

"Kako ste znali?" pitam.

"Čuli smo tvoj vrisak."

Da, kladim se da me je spasio radi finala koje sada dolazi. Siroti Marlin. Trebala sam mu reći da bježi koliko ga noge nose, čim čuje da je top opalio, pa za bilo koga. Do sad je samo jedan top opalio za sedmicu, ostali su još uvijek živi. Slijedim Opala, jer je ipak s njima i dalje Marlin. Daj bože da mu nisu ništa učinili. Neka barem imaju malo srca prema djetetu.

"Calista!" čujem kako je Max očajno dere. Nisam ni zamišljala da može proizvesti takav ton.

Čuje se top, Opal ispušta kavez i odmah trči prema njima. Meni dvije sjekire padaju iz znojnih ruku, ali trozubac i dalje čvrsto držim i trčim za njim. Marlin? Čiji je to top? Dolazimo do roga izobilja i vidimo kako Max na Calisti izvodi masažu srca. Sad vidim prvi put djevojčicu pod njegovim rukama, samo djevojčicu u kojoj nema više života.

Marlin je desetak metara dalje od njih, snažno stišće trozubac i korača polako nazad. S očima punim straha pogled prebacuje na mene. Na Calisti se ne vidi da je ozlijeđena, ali vidim poznatu ribu ispečenu na štapu, te dijelom pojedenu. Napuhača. Plan se nije trebao kovati bez mene.