Igre gladi: Bioluminiscencija

Treće poglavlje

Negdje u rano jutro se čulo vrištanje. Algina, naravno, poznata po svojim vrištanjima izvan kuće. Čovjek bi pomislio da ju netko muči, ali to su sigurno bile noćne more. Ustala sam i pokušala otvoriti vrata, ali bila su zaključana. Barem znam tko mi je sad pokvario san. Mislila sam da će biti moja noćna mora, a ne tuđa.

Sreća pa je vrištanje prestalo nakon nekoliko minuta. Nadala sam se da ju nisu ušutkali zauvijek, samo da ne vrišti. Ipak se za koji sat pojavila pred vratima. "Sad izlazite. Čekaju vas fanovi."

"Fanovi?" pita Marlin. Zar ih već imamo?

"Idete u zgradu. Mnogima su Kapitolci oduševljeni. Osmjeh na lice i mašite. Budite ponosni."

Rado bih im pokazala srednji prst, ali to ne bi završilo dobro za nijednog od nas. Bolje ju je poslušati. Izašli smo iz vagona točno nedaleko iz Okruga 3. Njih dvoje su izgledali još manje nego na ekranu. Nisu čak izgledali puno starije od Marlina, ili samo veličina vara, jer Okrug 3 živi u puno gorim uvjetima nego naš, makar nam bio susjed. Tu je bio put kojim mi moramo proći, između dvije ograde, sa svake strane Mirovnjak. Venera pokazuje znak da krenemo. Okrug 1 ide prvi, ostali iza njega. Prva dva okruga veselo mašu, djevojka iz jedinice čak šalje i puse. Po držanju vidi se iz aviona da Okrug 3 nema sponzora. Strah me je i pogledati iza sebe.

Osjećam kako me Marlin grabi za ruku i tad shvatim da o ovom mahanju ovisi naš život. Smiješim se publici i mašem. Očekivala sam hrpu ludih perika kao kod Venere, ali sam ipak naišla na više normalnih kosa. Čini se da se samo elita počela oblačiti u lude boje. Mašem svakome, bez obzira kako izgleda. Baš kao kad plešem, trudim se držati onaj osmijeh, samo što ovdje ne smijem zaplesati. Ako ne Kapitol, netko iz okruga bi me ubio, jer misli da mu se izrugujem.

Pri ulazu u zgradu čekaju nas naši mentori, dvoje iz jedinice, troje iz dvice, jedan od Okruga 11, ljutit i naša draga mentorica. Mentor Okruga 11 nije izgledao sretan, očito ga nisu njegovi poslušali. Okrenula sam se i vidjela dvoje djece tamne kože, skupljeni kao pačići. Sada mi se ni oni ne čine puno veći od Marlina.

Mirovnjaci nas odvajaju u dvije grupe, na jednu stranu dječaci, na drugu djevojke. Bilo je san vrijeme da pustimo ruke, ali neke Okruge je bilo skoro pa nemoguće odvojiti. Kad su me povukli u stranu s drugim djevojkama, Algina se našla u blizini. "Što se događa?" pitam.

"Vode vas na uljepšavanje."

Već sam pomislila da nas odvajaju za dvije različite arene. Primijetila sam da je djevojka kraj petice kraj mene drhtala. Nije bila puno niža, ali je bila jako tanka. Zar se ona mene boji? Pa nisam toliko velika. Djevojka iz trice je bila nešto manja, ali se ipak ponosno držala. Okrug 3 je rijetko pokazivao strah čak i s najmlađima, makar bi većinom pali barem za sat vremena. Pogledam u jedinicu i dvicu, njima je bijes na licu, baš kao i dječacima. Sad su barem svjesni da ih kamera ne snima.

Odvode nas u naše salone, prvo me skidaju potpuno golu i peru svaku prljavštinu. Šamponi imaju opojne mirise kao parfemi, tako da kihnem u pjenu barem dvadesetak puta. Kasnije me polažu na krevet i prvo mi lijepe traku na noge, te povuku tako da vrisnem. Drži me njih desetak da se ne mičem, dok još vrištim. Što je ovo? Neka vrsta mučenja? Kasnije mi moraju držati glavu jer me čupkaju i oko obrva. Čak mi i struže oko noktiju, ali to baš ne boli. Jesu li ovo Igre gladi ove godine, tko je preživjeti ovo mučenje.

Nakon par minuta me puste. Kožu mi mažu nekim mirisnim uljem i čak mi moraju izbrisati znoj sa tijela. Spustim pogled i vidim da nemam nijedne dlake na sebi. "Što ste to učinili?" pitam.

"Uklonili dlake." kaže jedan od kozmetičara.

"Zašto?"

"Za ljepotu."