Igre gladi: Bioluminiscencija

Prvo poglavlje

Dok su mi se osvježavale u vodi, gledala sam kako Marine po stoti put pokušava uhvatiti barem jednu ribu trozupcem. Sve vještine lova, koje je godinama razvijala, kao da su u sat vremena nestale. Već se satima kretala u plićaku, uzburkala je, a i zamutila pomoću pijeska svu vodu. Zlatne kovrče su joj se, zajedno s površinom vode ljeskale na suncu i svaki put poskakivale.

Bacila je trozubac i opet promašila. Došla je naglim koracima no njega i opsovala. S nje sam pogled prebacila nedaleko od mojih nogu. Škarpina se nalazila par metara od mene, šarena, stopila se sa svojom okolinom. Polako sam ustala da se voda previše ne uzburka. Tijekom lova na kopnu je teško biti neprimjetan, kako je tek u vodi. Ne mičući noge, podigla sam svoj trozubac, oprezno naciljala i bacila. Nagnula sam se i podigla ga sa svojom lovinom, koja se još koprcala, šarena i prekrasna.

Vidjela sam kako je Marine okreće i mršti. "Prokleta sretnice." reče i dođe do kopna. Očito je ovaj nesretan dan bio previše za nju, a tek je rano jutro.

"Ribe osjete nervozu." rečem, iako to nije bila istina. Ribe se koncentriraju najviše na gibanje vode, zato imaju bolje instinkte. "Možda sljedeći dan bude bolji."

"Da, smijat ćeš se ti kad sutra zaboraviš plivat."

Frknula sam, kao i na svaku njenu ideju. Od svega, sigurno ne bih zaboravila plivati. Izađem sam iz vode, posušim noge krpom i obujem sandale, te spustim natrag nogavice. Nedaleko od mene, Marine je izvukla mrežu punu riba i počela ih trpati u kante. Dok sam čistila svoj trozubac osjetila sam da me nešto vuče za košulju i pada mi nešto sluzavo i hladno, što se koprca. Ustanem i vrisnem. Kad se malo izmaknem, vidim kako se cipal koprca pokraj mog alata. Dignem pogled i vidim kako mi se dječaci smiju. Marlin i njegova ekipa, upro je prstom u mene. "Hajde sad pleši, da te vidim."

Kako bi on tek zaplesao kad bih ga ja uhvatila. Već sam ga nekoliko puta bacila u more radi sličnih stvari, ali sad smo u plićaku. Da ga ozlijedim, skrbnici bi me ubili.

"Je li ti danas sretan dan?" čujem kako mi se Marine smije iza leđa.

"Jest, barem još znam loviti."

Još od kraja pobune, skoro otkad znam za sebe gledamo od ranog jutra kome je Dan žetve sretan, a kome nije. To sam posebno gledala zadnje četiri godine, evo petu za redom. Uzele smo kante pune riba i školjki što smo ih skupile, te smo se vratile natrag u sirotište. Rani jutarnji lov je bio obavezan za svako dijete koje je hodalo na dvije noge, pa makar se svodio na skupljanje pužića. Dio će se iskoristiti za obroke, a dio se prodaje na tržište. Tako smo svi zarađivali, pet skrbnika i tridesetero djece. Neki bi nas žalili, ali bilo je čak bolje nego obiteljima, koje su radile uz strogu kontrolu mirovnjaka, da slučajno malu školjkicu ne bi stavili u usta. Također im je o mirovnjacima ovisila plaća i zalihe hrane koje će dobiti taj dan. Tijekom godina kontrola je malo popustila, kontrolirali su i nas, dok prije pet godina nisu zaključili da tridesetero djece ne predstavlja nikakvu opasnost.

Svatko je od djece u sirotištu imao svoju priču, ali ju nije pričao, kao što naši skrbnici nisu željeli nam pričati o životu prije pobune i Igara gladi. Moja je počela odmah na početku pobune. Negdje, u jednom dijelu sela, gdje sad više ni kolibe nema, gdje se uvijek skapavalo od gladi, a ljudi od pamtivijeka su bili živući kosturi, lutala je jedna mala dvogodišnjakinja, koja čak ni niskom čovjeku nije ni do boka sezala. Pitala je mnoge lude za hranu, za vodu. Kao i mnogi, bila je živi kostur, koža ružičasta od lutanja na suncu, svaka kost ispod nje kao šiljak stršila, kovrčice smeđe u hladu, crvene na suncu, a izbačene krupne oči, boje morskog zelenila su se najviše isticale. Isticale su se jer su bile ogromne, ne zelene, jer je to boja očiju skoro svakog stanovnika našeg okruga.

Pobuna je tek počela, ljudi nisu mogli prehraniti ni sebe, pronaći mrtvu vreću kostiju na putu je bila tad normala. Djevojčica je čak tad kopala oko tijela, da ne bi našla možda komad kruha. Već je znala što znači mrtav čovjek. Rijetko tko bi joj se smilovao, ali svi su ju viđali kako uvijek pita, čak se i smiješi, a rijetko suzu prolije. Djevojčica se bila mala kao dojenče, ali već je izgovarala skoro pune rečenice, pa su pretpostavili da ima dvije godine. Neki su čak bili i sigurni da ima dvije godine.