Igre gladi: Bioluminiscencija

Osmo poglavlje

Skoro cijelu noć je pred mojim licem vrištao dječak iz osmice i pljuvao krv, sve dok se nisam u ranu zoru trznula. Marlin više nije kraj mene, ali vidim da me pokrio s jaknom i dekom. Odmah skačem iz pećine i nalazim ga ispred kako skuplja morske pužiće. Nosi jaknu i trozubac mu je kraj noga. Sreća pa mi je laknulo.

"Našao sam na drugom otoku malo grančica za vatru."

"Išao si na drugi otok?" pobunim se.

"Tamo onaj drugi, i tako nema nikoga."

Dobro je kad nema nikoga, ali ne želim da ide nikud bez mene. "A odakle nam vatra?"

"Našao sam kremen u torbi."

Očito nisam gledala dobro. Još vidim odavde kako Rog izobilja svjetluca, ali nikoga više. Mogu se kladiti da su ga jedinica i dvica okupirale, s jedanaest tijela. Jesu li nešto napravili s njima, pokopali ih, bacili u more ili samo ostavili? Ja ne bih mogla biti uz mrtvaca.

Dolazim do obale i vidim hrpu pužića, uzimam jednom ga malo bolje promotrim i shvaćam da su jestivi. Uzimamo ih šaku po šaku, sve dok ne shvatimo da nam je dovoljno. Ne trebamo ih pržiti jer bi izgubili svu vodu. Jedemo ih sirove i zalijemo vodom. Dovoljno možda za pola dana, a jučer ujutro smo pojeli doručak. Gledam još jednom okolo i vidim da nema nijednog posvećenika, ali ubrzo pada mali dron s kutijom pred nas, prvi sponzor. Otvaramo i vidimo padobranske niti, za mrežu. Tu je i ceduljica s porukom: Duboko sam razočarana u vas. Gužvam ceduljicu i bacam je u more.

"Što je pisalo?" pita Marlin.

"Da je duboko razočarana u nas."

"Algina?"

"Da. Po njenoj logici bi se trebali vratiti na Rog izobilja." I sam on zna da to nije dobra ideja.

Pletem mrežu dok Marlin trozupcem pokušava uloviti ribu. Ne čini se da se kreću ovim plićim područjem a tko zna što se nalazi u dubini. I dok sam na pola puta oplela, on je bacio trozubac u vodu. Dižem pogled i vidim ga kako promatra ribu na trozupcu. To je bila velika točkasta riba s napuhanim bijelim trbuhom. "Napuhača." govorim.

"Zato mi se čini poznata." reče on i digne ju nogom. Napuhača je bila poznata svima u Okrugu 4. Za njeno čišćenje je potrebno posebno obrazovanje, a njen otrov je dovoljno jak da ubije dvadeset Maxmiliana. Smrtonosna je skoro i kao klobučice, samo nije mutant.

Kad sam isplela mrežu, shvatili smo da je tu ne možemo postaviti, da nam se ne uhvati napuhača. Pakujemo stvari i stavljamo naprtnjače na leđa, hvatamo se za ruke i idemo dalje. Nema mjesta za skrovište, ali nema i nikoga. "Vidi." pokaže mi Marlin u vodu. Koji metar od ruba obale se nalaze tri klobučice. Znači ipak su tu. Barem mi znamo da ih trebamo izbjegavati.

"Idemo." rečem i povučem ga za ruku. Kad ugledamo nekoliko cipala u blizini, tu postavim mrežu na način da lako ulete, a teže se izvuču. Mreža je ipak promjera oka koliko i oni sami.

Čujem kako Marlin viče i okrećem se. Vidim kako trozupcem blokira srp, a dječak tamnih kovrča ga napada, devetka. Nisam nisam nju smatrala nevoljom. Krećem na njega, ali ne neko okrzne po obrazu. Siknem od boli i osjetim kako mi se cijedi krv niz lice. Predamnom je njegova suparnica s dužim tamnim kovrčama. Napada me sa srpom, a ja je izmičem kako maše. Kad Okrug 9 malo dalje dospije, uvijek uzme srp, kojem je dosta teže umaknuti. Pokušavam ju nekako napasti sa trozupcem, ali zbog te proklete stvari nemam šanse. Nikad se nismo koristili srpom, možda nikad nisam vidjela uživo tu stvar.

U neki tren je uspijem ubosti u ruku, ali ona samo zasikće i dalje drugom maše. U drugom trenutku postavim trozubac ispred sebe, blokiram srp i zamahnem, te joj ruka sa srpom poleti u zrak. Tad iskoristim priliku da joj se trozubac nađe u prsima, baš kao dječaku iz osmice. Djevojka me gleda očajnim pogledom i nešto mrmlja, prije nego što padne na pod. Polako vadim trozubac dok djevojka plače i kašlje vlastitu krv. Nisu prošla ni dva dana, a ja sam ih već ubila.

Čujem ubrzo jauk, ali nadljudski jauk. Dječak iz devetke na podu leži i vrišti. Grči se i vidim na njemu klobučicu, te kako se isti uzorak širi po njegovoj koži. Marlin je nekako bacio na njega klobučicu. Čula sam kako je djevojka ispustila još bolniji jauk, vjerojatno kad je vidjela svog suparnika. Gdje su se samo skrivali? Vjerojatno u vodi, čekajući priliku. Vidim po mokroj odjeći.

Dolazim do dječaka i zabadam mu trozubac u grlo samo da ja ne slušam i stišćem sve dok se nije potpuno opustio. Djevojka još gorko plače. Dolazim do nje, izvlačim nož iz jakne i zabadam joj iza vrata, samo da ovo dovršim. Kapitol ne treba gledati više patnje. Kad izvučem nož, dva topa pucaju.

Okrećem se i vidim Marlina kako me gleda u očaju. Ne znam što bih rekla, ali oči mu se brzo prevrne i gubi svijest. "Marlin, k vragu." uzimam s tla njega, naprtnjaču i njegovo oružje. Bježim natrag u onu pećinu s duplo većim teretom. Ako me misli sad netko napasti, bila bi odlična prilika.

Čujem neko zujanje i okrenem se na tren. Dvije crne letjelice kupe tijela ogromnim kliještima. Od srama se nisam usudila pokupiti im oružje niti provjeriti što imaju. Duša mi je mrvicu mirnija kad znam da ovaj put ne ostavljaju hladnokrvno tijela. Okrećem se i bježim u pećinu.

Marlin je dobro, nema svijesti, nije se ozlijedio i diše. Osjećam da mi je obraz upaljen i dotičem krv. Posjekotina možda dopire do kosti, ali se ne usudim ni pogledati. Ni ne zaslužujem da mi bude bolje, a i tako nemam nikakvu prvu pomoć, osim da zapalim nož i zaustavim krvarenje, ali mi se to ne čini kao dobra ideja. Vidim da me je okrznula i po ruci, ali nije toliko duboka rana.

Opet dolazi malo dron, ovaj put s većom kutijom. Prva pomoć. Vidim papirić s bilješkom. Čestitam, sad ste opet omiljeni u Kapitolu. Da, očito je ona promijenila mišljenje kad je vidjela da je Marlin ubio nekoga. Devetka mi se nijednom nije činila kao prijetnja. Ne sjećam se koliko su bodova imali, ni intervjua, ni ničega, skoro sam zaboravila da postoji. Sad će mi se duboko urezati u pamćenje, njegovo vrištanje i njeni vapaji.

Gledam dalje u kutiju, tu su gaze, zavoji, flasteri, konac, igra i sredstvo za dezinfekciju, čak i zrcalo, pa se pogledam. Gledam si ranu, izgleda prilično gadno. Marlin je u nesvijesti pa sam prepuštena sebi. Stavljam sredstvo na vatu, pa pomalo čistim oko rane. Peče kao vrag, ali nemam izbora, čistim, pa si šijem. Ovo je još bolnije i unakazuje mi ono lice kojim su svi bili oduševljeni. Hoće li mi sad dati sponzore? Čistim ranu na ruci i lijepim ju gazom.

Gledam u Marlina i čini se manji nego ikad. Kako mu itko ima srca nauditi? Ubio je već nekoga i to bolnom smrti. Je li ovo on može podnijeti? Nikad nismo raspravljali što će biti ako on nekoga ubije. Što sad, je li Algina oduševljena? Što Marine misli? Što naše cijelo sirotište misli? Kako im pogledati u oči ako itko od nas živ izađe?

Pomalo pada mrak i sjetim se da nismo puno jeli. Odlazim ponovo do one zamke, do mjesta događaja. Tamo se ne nalazi ništa osim tragova krvi. Dolazim do zamke i vidim da se nekoliko cipala zapelo. Sreća pa nema napuhača i klobučica. Uzimam mrežu i vraćam se na naše mjesto. Nalazim kremen i grančice. Palim vatru i pečem ribe na nožu. Sunce već zalazi, pa se nadam da netko ne vidi vatru u pećini. Marlin se pomalo budi. Gleda okolo dezorijentirano pa se ipak sjeti što se dogodilo.

"Gladan?" pružim mu pečenu ribu. "Bolje je da sad jedeš."

Ipak uzima ribu i jede. Ja pečem drugu i jedem ju. Jedemo sve jer ne smijemo ostaviti da se ne pokvari. Zalijemo ih s nekoliko gutljaja vode koja je pri kraju. Spušta se noć, svira himna i pokazuje se grb Panema. Vidimo slike dječaka i djevojke iz devetke, pa opet grb i himna prestaje. Sad svi znaju tko je otišao, vjerojatno i broj. Za dva dana smo se smanjili više od polovice. Jedinica i dvica sigurno već zna da smo mi to učinili i sigurno misli da smo prokleti.

"Možda smo strah i trepet." reče Marlin.

"Možda." rečem. Više se bojim same sebe nego drugih. "Vrijeme je za spavanje." Oblačim jaknu i pokrivam se dekom. Skupljam se u kut kao i Marlin te tonem u san.