nešto sitno

30

Gutala je knedlu u grlu i promatrala ga ispred sebe „Pričaš gluposti."

Stajao je ispravljeno, sa obje ruke položene u prednje džepove svojih crnih jeans traperica, sa tamno-smeđim puloverom i bijelom košuljom koja se nadzirala nad ovratnikom i rubovima hlača. Kad bi se ona samo mogla malo više skoncentrirati na njihov razgovor, a ne toliko na svoje crvene obraze.

„Pričam li?" približio joj se korak naprijed, s rukama još uvijek položenim naprijed, a jedna lokna, ona svijetla lokna koja je jedina padala naprijed, buntovna prema ostatku gelirane kose. Sviđalo joj se to njegovo razbarušeno ludilo i poneki svijetli vrhovi koji su odavali koliko je vremena proveo na suncu.

„Daa-„ uspjela je nekako prozboriti, uhvativiši se u koštac sa vremenom i njegovom bliskošću. Korak naprijed ju je obeshrabrio jer koliko god joj je blizu, ona je njemu daleko.
Nije joj dao da nastavi „Di si bila?"

„Šta te briga!" iznenadila je i samu sebe koliko je ishitreno, brže bolje ispalila samo kako mu ne bi pokazala subjektivnost. Krajnjičkom oka je uhvatila Milicu kako odlazi sa mjesta zločina i trese guzicu sa lijeva na desno, ostavljajući tako iza sebe još jednu turu perja koje će ona morati čistiti za njom. Ah, što li sam ju uopće uzela kad se David još i sprijateljio s njom.

„Di si bila?" trgnuo ju je iz misli. A gdje bi bila, bistro moje oko pametno. Kao da ima gdje otići.

„Zašto bi to tebe zanimalo i zašto misliš da ti se trebam opravdavati?" podignula je vrat i naslonila se glavom na desno kako bi ga bolje proučila. Možda ako se ne izgubi previše u tim njegovim beskrajno plavim očima, složi jednu pametnu rečenicu i izvuče se iz ovog ispitivanja. Osjećala se kao na izvidima državnog odvjetnika gdje se od nje očekuje da obavijesti o svim navodima za koje joj se postave pitanja. Samo mu je nedostajao elektronički video zapis da to sve lijepo snimi i iskoristi u budućnosti protiv nje.

Spustio je pogled na njene usne, ili joj se barem tako pričinilo, pa u milisekundu vratio gore, kao da igra stolni tenis čija loptica skače sa jednog mjesta na drugi nerazmjerno brzo „Jel moraš uvijek biti tako teška? Ne možeš jednom normalno sa mnom razgovarati u četiri oka nego uvijek izbjegavati svaku priliku za kompromisom." 

No, nije ona njega slušala. Ona je i dalje bila zaokupirana svojim problemima, je li gledao ili nije i ako je gledao zašto to nju toliko nećka i kako da se izbavi iz svoje glave bez da otkrije da nije prisutna duhom nego samo tijelom. Ha, ona je teška, a on, šovinistički gad koji smatra da je ženama mjesto u kuhinji, koji od svojih sluškinja zahtjeva zadovoljstvo van radnog vremena, koji ju gleda ispod oka jer mu se usudi suprotstaviti, čak možda boljim argumentima od njegovih, ali ona je ta koja je teška. Jel to zato što je u pravu ili zato što si on to ne može priznati?

„Od kad ti pričaš kompromise? Jesi na nekim tabletama? To se drogiraš kad mene nema?" odlučila mu je podbadati dokle god može i dokle god ide. Pristajala joj je ta ledena manevra. 

„Bla bla." Samo što joj nije prstima karikirao „Uvijek izbjegavaš odgovor. Pitao sam te gdje si provela noć."

„Jel se ti to odjednom brineš za moju egzistenciju? Ne moraš kauboje, znam se ja sama pobrinuti za sebe. Ne trebaju mi tvoje prodike. I da, uvijek sam teška, takav mi je karakter." Sumnjivo ga je pogledavala, te njegove dubine u očima i samozatajnost. Nije joj bilo jasno, od kud svo to zapitkivanje. Zar je stvarno toliko okupiran tim svojim alkoholom i činjenicom da se ona jednom ulešila i uživala u svoja četiri zida? Istina, povod joj nije bio željan, ne bi nikada posegnula za tom bocom da joj nije bio potreban bijeg od stvarnosti. Još uvijek se nije uspjela pomiriti s time i misli da nikada neće. Tko može preći preko nečeg tako teškog, preko nečeg što ostavlja tako kobne posljedice u njenoj obitelji?