nešto sitno

29

Zabilježbe, zabilježbe.

 Samo to je čula po cijele dane na faksu i samo o tome je mogla nešto korisnoga zaključiti. Šta će joj sad te silne zabilježbe nekretnina u zemljišne knjige kad ona ima puno većih i bitnijih problema u svom ovom kaosu. Kako da se vrati doma, njoj je to gore od slušanja profesoričinih ispada o tome kako su vlasništva zajebana stvar, samo na kulturnije rečen način. 

Vidjela je ona i sama koliko biti vlasnikom nečega iziskuje vremena i motivacije za rad, razlog zbog kojega je i izbjegavala Davidov stan. Njihov stan. Nije to njihov stan, nije to ništa njeno. A što li je to ona? Zaručnica? Jel se ona može uopće nazvati tako? 

Nema tu statusa, nema tu titule. Svega tu ima osim njenog morala koji je očito potonuo duboko iza kulisa ono malo pameti što joj je još ostalo. Spavala je kod Monike jedan dan jer kako da se suoči sa činjenicom da je popustila niskim pobudama zvanim David Horvat i dopustila si da ju obrlati na tako jeftin način, iza žamora laži i tko će ga znati čega sve ne. 

Iskoristio je njenu slabost nakon što se vratila od oca, iskoristio je njenu opijenost da bi ju zaveo pod plahte i vrlo vjerojatno samo čeka da se ponizno pojavi pred njegovim sagom bez prebijene pare i moljakajući da pričaju o svemu. Neće gledati taj film. Neće ona njemu to sigurno priuštiti. Ona možda jest svakakva, šašava, izbezumljena i ne zna baš svaki dio građanskog prava kako bi se mogla pošteno braniti pred takvim ološem, ali ona njemu sigurno neće dopustiti da od nje napravi sluškinju ili tobože slabiji spol. Ovisniji spol. Previše je u njoj feminizma da bi ona njemu priznala da je iskorištena na takav način. Na bilo kakav način.

„O čemu razmišljaš?" Monika joj je tapkala svježe nalakiranim noktima po površini, bijelo-ispoliranog stola Pravnog fakulteta, upijajući svaku njenu promjenu izraza lica. Mrštila se u sekundu pa bi se uspravila kao da se ništa ne događa u drugu. „Nije valjda opet o Davidu."
Glas joj je zatitrao „Ne."

Ne razmišlja nužno o njemu, više o svoj toj situaciji koja se previše izmakla kontroli. Kad je ona imala kontrolu? Otac joj je upravljao životom, lagao o sudbini majke o kojoj je saznala tek nedavno, dopustio joj da živi u takvoj ciničnoj laži, vjerujući u jednu jedinu osobu koja ju je na kraju najviše razočarala. 

A njen odnos s majkom, kako da o tome s nekim razgovara. Nema ga, uništen, zauvijek. To što je on njoj napravio, to što je ona godinama držala u sebi, ne dijeleći sa vlastitom kćerkom, da bi ju zaštitila, da bi joj pružila bolji svijet, to je sve tako besmisleno. I tako je sve palo u vodu. Tako se sve udaljilo od svoje prvobitne svrhe, od svoje suštine.

„Možeš me odvest doma?" pustila je na pola ispijenu kavu na mjestu gdje ju je i položila, ne obraćajući puno pažnje na svoju najbolju prijateljicu. Odlučila je suočiti se sa Davidom jer što joj drugo i preostaje? Bila je osuđena na njega. Toliko joj je bar dugovala.

„Davidovo doma? Jesi sigurna? Ne izgledaš mi baš najbolje i nisu još gotova predavanja." Po prvi puta joj je spomenula da su na fakultetu, da nije ne bi se ni zapitala zašto je sve oko nje toliko tiho i zašto je već sunce zašlo sa neba. Koliko li joj je vrijeme zapravo prolazilo pred očima kad se nije mogla ni na što skoncentrirati. Mora si posložiti život, ovo više nema nikakvog smisla. Kako će ona ovako dalje ako ne zna ni jednu jedinu činjenicu koja joj je trenutno bila najvažnija, a to je koliko li se dala Davidu i koliko zna.

„Molim te, moram to riješit. Ne mogu ovdje sjedit i ponašat se kao da se ništa ne događa." Nije joj trebala reći dvaput prije nego li su se obje spustile niz stepenice vanjskog dvorišta Pravnog fakulteta. Nisu pričale puno, nisu pričale uopće. Po koju riječ je Monika progovorila, jedva jedvice iz Mije izvlačivši jednu suvislu rečenicu. Da joj bar kaže da će sve biti dobro i da se bezveze nervira oko nebitnih stvari. Moniki nije bilo jasno zašto je Mia radila takvu dramu oko seksa sa Davidom.