206 KOSTIJU

10. DIO

ADAM

Kako je razmažen, čovječe!

Ne mogu vjerovati da me 'ladno iskulirao. Prošao sam pet vrsta psihičkih priprema da mu se obratim, a on me jedva pogledao. To se previše kosi s ponašanjem kakvo je pokazao one noći.

Znam da je bio pijan i napušen. Možda nešto od toga i nije mislio kad je rekao... tko bi znao? Ali činjenica je da me pokušao poljubiti. Činilo se kao da to stvarno želi. Bilo je toliko čudno, a opet sam i sam nešto osjetio. Ne znam je li to polaskanost što mi je jasno dao do znanja da je slab na mene ili nešto više, ali ne mogu poreći da je nešto zatreperilo u meni.

Jesam li lud i loš zbog toga?

Stvarno ne znam, no počeo sam Koltona gledati na sasvim drugačiji način. Van pameti je biti u situaciji da se sviđaš bratu svoje djevojke, ali nije nešto s čime se ne mogu nositi. Nadam se.

Najvažnije od svega je da su me uplašila Koltonova osjećanja. Toliko da mu se ovih mjesec dana nisam usudio obratiti, čak ni pogledati ga kako treba. Zbunjen sam. Nisam očekivao. Nisam htio da se tako nešto dogodi. I ne znam što zapravo misliti o tome, ali sam uvjeren da ne trebam dopustiti da na tome ostane.

Normalni ljudi sve mogu riješiti razgovorom. A kako onda da nas dvojica riješimo to kad on bježi od mene? Ono malo što sam mu uspio vidjeti pogled, dalo mi je do znanja da se još uvijek srami. Štoviše, uvrijeđen je. Možda me mrzi i više nego prije.

To ne mogu znati, ali se mogu posvetiti onome zbog čega sam došao u klub, a razlog nije samo razgovor s Koltonom.

Gazda Pavle, onaj lik kojem sam razbio nos i nazvao ga prljavom pedofilčinom, mi je javio da ima jedan specijalan poslić za mene, van radnog vremena. Samo je rekao da se svečano obučem i budem tu prije deset.

Da većinu vremena nisam morao razmišljati kako se nositi s Koltonom i na čemu smo, možda bih imao više vremena za razmišljanje zašto mi taj čovjek nije dao ono što sam zaslužio - kaznenu prijavu i otkaz.

Umjesto toga, dobio sam daleko bolje plaćen posao. Okej, i daleko riskantiji i opasniji. Zaboravio sam se pohvaliti da sam postao diler. Nije nešto čime bih se čovjek trebao ponositi, ali ja jednostavno nisam mogao doći kući i reći Leoni da sam ostao bez posla. To nije bila opcija. Radije bih s mosta skočio. Uostalom, ovim poslom ću prije zaraditi lovu koja mi treba da se odselim od Leone i započnem novi život. Kao što rekoh, nisam ponosan, ali i paketići su za ljude.

Lagano sam se nalaktio na barski stol čekajući Pavla. Baš me zanima što mi je to pripremio. Znam da ne može biti ništa loše čim zahtjeva da budem sređen. Ili se varam? Možda želi da ribam podove u odijelu? Da sam na njegovom mjestu, natjerao bih se da ližem te iste podove. Nije da nisam zaslužio. Po prvi put u životu nisam debelo platio zbog svoje greške. Pitam se kakvu mi to osvetu za to život sprema.

„Evo mog nadrkanog ljepotana!"

Uzvikne kroz široki osmijeh kada se spusti niz stepenice. Da situacija nije kakva jest, poslao bih ga u tri lijepe jer me tako zove, ali daleko sam od takve pozicije. Već sam izazvao vraga, a on se nekim čudom nije odgovorio na moj poziv.

„Jutro, gazda."

Odvratim mu odlučujući zanemariti njegovu sitnu provokaciju te krenem za njim u smjeru izlaza. Primjećujem da je i on jednako sređen i još me više zanima o kakvom je to poslu riječ.

„Pošto si novi, nitko neće znati da je ovo sve samo predstava."

Započne nakon što mi džentlmentski otvori vrata svog auta, a ja uz zbunjeni pogled sjednem na suvozačko mjesto. Ništa mi nije jasno.