206 KOSTIJU

3. DIO

ADAM

Znači, momče se zove Kolton. I nemoguć je.

„Oho, ti si taj famozni lik s Instagrama na kojeg Leona drka tjednima."

„Je l' to tvoje selo uopće ucrtano na karti?"

„Završio si gimnaziju i nisi upisao faks? Nisi bio dovoljno pametan da prođeš državnu maturu?"

„Začuđen sam jer se Leona do sada petljala samo sa ostvarenim i ozbiljnim dečkima."

„Imaš 25 godina i dalje živiš s roditeljima, izvini što se smijem, ali jače je od mene."

Niz njegovih degutantnih opaski i pitanja stvarno nema kraja...

Itekako mi je nelagodno jesti i općenito biti blizu njega jer ima jako čudan vibe. Na prvu sam mislio da mu se sviđam, ali kako vrijeme dalje teče, svojim stavom i nagomilanim pitanjima kojima iskazuje sumnju i netrpeljivost mi daje do znanja da mu očito nije drago što sam tu.

Ne razumijem zašto je tako, iskreno... Leona mi je pričala samo lijepe stvari o njemu. Kako je otkačen, zanimljiv, nepopravljiv... a on se ovih dugih četrdeset i pet minuta otkako smo sjeli ponaša kao policajac, a ja sam optuženik za neki teški zločin. Dobro da me OIB nije pitao, mislim stvarno.

Mogu shvatiti da se brine za svoju sestru, ali mi nikako nije jasno zašto ovo momče misli da sam mu neprijatelj.

Zar stvarno misli da želim povrijediti Leonu ili nešto slično? Ona je divna djevojka. S obzirom na svoju osobnost i okolnosti imam osjećaj kao da je dar s neba. Netko koga nisam zaslužio, ali mi opet pruža priliku za novi početak koji mi je itekako potreban.

„Što reče ono, odakle si ti?"

Upita me nakostriješenih obrva i dalje izbjegavajući kontakt očima. Zar je moguće da mu je toliko muka od mene? Pregledao je cijeli restoran uzduž i poprijeko već deset tisuća puta samo kako ne bi morao pogledati u mene! Zar je to normalno?

Leoni je vidno neugodno i sva njena sreća koju je nosila na licu kada se Kolton pojavio je nestala. Očito smo oboje isprva mislili kako je raspoložen i prijateljski nastrojen. Potom me izrešetao i učinio sve da mi obrok prisjedne.

„Rokovci, jedno malo selo u istočnoj Slavoniji."

Ponovno mu odgovorim na to pitanje, a on mi formalnim kimanjem glavom da znak da me čuo.

Koliko ćeš još jebeno puta spomenuti moje selo?

Koji je problem s tobom, liče?

„Nikad čuo za to selo."

Slegne ramenima te prebaci pogled na Leonu koja vidno živčana nešto tipka po mobitelu i čeka da završimo s jelom.

„Bez brige, nije ni Bog."

Kažem mu pokušavajući razbiti sada već opipljivu tenziju. Također mu želim dati do znanja da me njegove dječačke provokacija uopće ne diraju. Samo im ne vidim poantu. Mislio sam da smo svi ovdje odrasli ljudi. Potkrao mu se mali podsmijeh na moju opasku. Možda ipak ima šanse da mu postanem simpatičan.

Volio bih znati što se točno krije iza tog prisilno namrgođenog lica i posve tamnosmeđih čiju sam boju jedva uspio uhvatiti zbog tog njegovog konstantnog sklanjanja pogleda.

Još jedna zanimljiva stvar u vezi njega je što je gay. Moj radar je to zapazio iste sekunde kada nam je prišao. Dobro, njegova odjeća koja samo što ne pregovori i kaže „ja sam gay, svijete" je otklonila svaku sumnju.

Možda mu se zato ne sviđam... Možda nisam njegov tip, mada ne kužim kakvog to smislila uopće ima jer sam ja s njegovom sestrom, a za to ni ne trebam biti njegov tip.