206 KOSTIJU

5. DIO

ADAM

Probudio sam se kao novi čovjek.

Relativno nepoznati grad i potpuno nepoznati ljudi znače jedan skroz novi način disanja za mene.

Zapravo, može se reći da tek sada napokon dišem.

Nitko me ne poznaje. Nitko me ne mrzi. Ne osuđuje. Nema predrasude.

Tu je samo Leona koja me obožava. Promatrao sam ju kako spava prvih par minuta nakon što sam otvorio oči.

Da, dijelom zbog toga zato što je stvarno lijepa. Dijelom zbog nekih polurazvijenih emocija koje gajim prema njoj, ali najviše zato što ne vjerujem da sam stvarno tu. Pored nje. U njenoj kući. U Zagrebu. Daleko od svih.

Jako mi je čudno zapravo što sam se probudio i nisam ugledao prljavo bijeli strop svoje sobe i stari luster koji stoji tamo vjerojatno otkad se moja pokojna baba rodila.

Tako ti svega, nećemo više o prošlosti. Ma nije me briga ni što nosi budućnost.

Isključivo želim razmišljati samo o sadašnjosti. O jutarnjem smutiju koji si pravim za doručak prije jutarnjeg trčanja. O kavi koju pravim Leoni za kada se probudi. Napravio bih nešto čak i Momčetu, ali nemam predstavu što uopće voli jesti ili piti ujutro, a improvizirati i ići na sreću neću jer sam već na tankom ledu s njim.

Cijeli jučerašnji dan mi se vrtio oko njega. Jer prvo mi je na više načina zapaprio ručak, a Leona ostatak dana nije stajala s pričom o njemu. Bila je jako bijesna na njega, jedva sam ju umirio. Više se ona potresla zbog njegovog blagog atentata na mene nego ja sam. Zapravo, mislim da je Momče jedan jako zanimljiv lik. Koliko god se to trenutno čini nemoguće, znam da ćemo se dobro slagati. Dat ću sve od sebe.

Sklad mojih nepovezanih jutarnjih misli omete zvuk spuštanja niz stepenice. Pitam se koja se Noel zvijerka spušta.

Odgovor mi se vrlo brzo ukaže kada ugledam siluetu srednje visine i crne blago kuštrave kose koja se vuče sitnim koracima prema meni i sneno trlja oči. Nadam se da neću dobiti jutarnje šamaranje.

„Jutro, Momče."

Pozdravim ga uz osmijeh, a on se naglo trgne na moje riječi te praktički poskoči od iznenađenja što me malčice nasmije.

„Jebote pas!"

Uzvikne prepadnuto, a onda krene nijemo zuriti u mene približavajući se. Mislim da trenutno stvarno razmišlja o opciji da me našamara. Vjerojatno me nije očekivao ni u najluđim snovima. Tek je šest ujutro.

„Što radiš budan u ovo doba, jebote?"

Upita me nakon što jedva otvorenih očiju pogleda na sat te sjedne za kuhinjski šank.

„Jutarnje trčanje. Kava?"

Raskolači oči u mene jer mu je vjerojatno neshvatljivo da u ovo doba netko ide trčati. Takvih primjera sam se nagledao mali milijun.

„Ubio bih za kavu."

Kaže mi kroz duboki uzdah promatrajući me vidno pospan. To valjda na njegovom jeziku znači potvrdan odgovor.

„Napravio sam Leoni, ali tko zna kad će ona ustati, tako da evo tebi."

Pružim mu tu šalicu kave trudeći se ostaviti dobar dojam na njega, a on mi se zahvalno osmjehne. Čovječe, izgleda da mi je krenulo!

„Otkud to da naša Uspavana ljepotica nije na poslu?"

Upita me nakon što sjednem preko puta njega i uzme srk kave.